fbpx

Hiljade stranica su napisane o dopadljivosti i zavodljivosti zla. Postoje ljudi koji ga čine sa ciljem, ali i oni koji ga proizvode radi ničega, tj. samo da bi ga proizveli.

Othello and Iago

Hiljade stranica su napisane o dopadljivosti i zavodljivosti zla. Postoje ljudi koji ga čine sa ciljem, ali i oni koji ga proizvode radi ničega, tj. samo da bi ga proizveli. U Šekspirovoj tragediji Otelo (Othello), Maorin Otelo, general u službi Mletačke Republike, živi lijep život, sve dok njegov podređeni Jago ne počne da ga truje lažima o njegovoj supruzi, Venecijanki Dezdemoni. Uporni Jago polako ulazi u glavu Otelu, kojem crv sumnje ne da mira, što (spoiler alert) dovodi do tragičnih posljedica, pri čemu se velika ljubav pretvara u nekontrolisanu mržnju. Zločin koji čini Otelo je veoma konkretan i zasnovan na ubijeđenosti u Jagovu priču da je Dezdemona bila nevjerna. Otelo je počeo da mrzi suprugu, svom snagom, ne dopuštajući mogućnost da nije kriva, pritom ne sumnjajući u Jagovu verziju događaja. Zločin je u ovom slučaju posljedica stvorene mržnje. Jago, s druge strane, čini drugačiju vrstu zločina – uništava nečiji život čineći zlo radi samog zla. Iako je Jago očito ljubomoran na Otela i na Kasija, kojeg je Otelo postavio na položaj koji je htio sam on, u krajnjoj osnovi njegovih postupaka je čisto, nepatvoreno zlo koje je spremno na sve da bi se ostvarilo, čega je Jago i sam svjestan.

E sad, da malo omasovimo pomenute likove. Zamislimo da smo mi, obični smrtnici, neki Otelo. A mediji, političari, magnati, recimo, oni su neka vrsta Jaga. Govore nam stvari koje ne misle. Traže od nas da radimo stvari koje oni ne bi ni u ludilu. Ubjeđuju nas da su u pravu i da je ono što nam šapuću u uvo jedina istina i da nema nikakve sumnje. Jagovski pažljivo, isplanirano, duboko proračunato i nadasve perfidno, huškaju nas jedne na druge, manipulišu bez skrupula i obično dobiju ono što žele, a to nije nikad ono što mi mislimo da im je na umu. Najčešće im uspijeva da nas okrenu jedne na druge. Ciljano plasiranim lažima, informacijama izmanipulisanim do neprepoznatljivosti, izmišljanjem razloga za strah, skreću nam pažnju sa stvarnih namjera koje imaju, a nas usmjeravaju tačno tamo gdje žele da budemo. A mi kao prave ovce, nekritički srljamo, slušamo medijski spin i odbijamo da povjerujemo sopstvenom osjećaju i, na kraju krajeva, sopstvenim čulima.

Mržnja najbolje uspijeva, a nju stvaraju tako što ljudima serviraju strah od svega što im se predstavi kao drugačije. Onda se razrađenim tehnikama „pokaže“ da postoji realna opasnost da „drugačije“ prevlada i to se predstavi kao strava koju treba spriječiti po svaku cijenu. Bubica je već u Otelovom uvetu, šapat ne prestaje i kombinacija za katastrofu je tu, samo je pitanje vremena kad će svi sastojci doći na svoje mjesto i pokrenuti reakciju iz koje nema povratka. Otelov život je nakon reakcije gotov, a Jaga se ne može optužiti za ništa konkretno, osim spletkarenja, jer je samo djelo izvršio Otelo. Za razliku od Šekspirovog Jaga, koji je u velikom finalu tragedije pri napadu bijesa ubio suprugu koja je razotkrila njegove intrige, naš neće u zatvor. I kad sve bude jasno, ako se to ikada desi, i dalje će da uživa plodove svojih spletki, preko naših leđa. Mi ćemo i dalje da plaćamo njegove račune.

Mržnja je uvijek aktuelna tema, pogotovo kad goriva za nju ima u izobilju. Možemo se baviti raznim definicijama tog ekstrema emotivne palete, ali je najbliže istini ona da se mržnja zapravo ne može tačno definisati. Jedno je sigurno – ona je zvijer koju je, kad se pojavi i ako ima šta da „jede“, teško (ako ne i nemoguće) kontrolisati. Ona prosto proždire, i to najčešće onog u kojem živi. Ona ga preuzme, dà mu osjećaj moći i pretvori ga u zombija koji misli da ga mržnja održava i daje mu energiju, iako je zapravo obrnuto.

Zamislite da sjedite za stolom sa prijateljem ili komšijom drugačijeg porijekla i kulturne pozadine. Lijepo vam je, dobro se razumijete, osjećate povezanost, dijelite interesovanja, radujete se susretima, prosto ste na istoj talasnoj dužini i obogaćujete jedni druge. I tako, sjedite lijepo na nekoj terasi, srčete neko pićence, razgovarate, smijete se, uživate. Onda se odjednom pojavi neko kog u životu niste vidjeli i kaže vam da vam od prijatelja prijeti opasnost jer nije isto što i vi, iz druge je kulture, Boga drugačije zove, a i ne misli vam dobro, jer njegova vjera, npr., ima predatorski odnos prema vašoj i, ako se ne odbranite, moraćete da radite kako „njegovi“ kažu. A ti njegovi su božemesačuvaj. I šta ćete vi da radite? Da poslušate nekog za koga nemate blage veze ko je, nekog ko ne poznaje ni vas ni vašeg prijatelja, nego vas je oboje strpao u mnogo veće kategorije koje opisuju samo 1% vašeg postojanja, ili ćete vjerovati radosti koju osjećate svaki put kad se sastanete s vašim prijateljem i ljubavi i razumijevanju koje ta osoba prema vama pokazuje?

Izvor: zaglusujucatisina

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU