fbpx

000 1QB6IW e1586123406549

Aktualna pandemija korona virusa ima brojne negativne posljedice po žene. Osim što su mnoge radnice žrtve kršenja radničkih prava i veće izloženosti zarazi, žene su trenutno dodatno opterećene povećanim opsegom neplaćenog kućanskog rada, otežano im je ostvarivanje reproduktivnih prava, a obiteljsko nasilje je u porastu.

Autor: Sanja Kovačević

ok traje borba protiv pandemije koronavirusa, diljem svijeta velik broj radnica i radnika nalazi se “na prvim linijama fronte”. Dok mnogi od njih rade povećan broj sati, pritom često za niske plaće i putem nesigurnih ugovora o radu (poput radnika/ica u trgovinama, dostavljača/ica, taksista/ica i sl.), žene su dodatno opterećene i povećanim obimom kućanskog rada, uključujući i skrb za djecu, starije i bolesne članove obitelji, pa i šire zajednice. Pored toga, dodatno su smanjena ionako kritično ugrožena seksualna/reproduktivna prava, kao i pravo na zaštitu od obiteljskog i seksualnog nasilja. Organizacije koje ukazuju na potrebu uvođenja rodne dimenzije u analizu i rješavanje sadašnje krize ističu nekoliko ključnih aspekata vezanih uz povećanu ugroženost žena: povećani opseg rada i izloženost zarazi radnica u zdravstvenom1 i drugim socijalnim/skrbnim sektorima (koji ne omogućavaju tzv. socijalnu distancu), a u kojima žene čine veliku većinu zaposlenih; povećan radni pritisak i izloženost zarazi žena kao nositeljica skrbnog rada u obiteljima i lokalnim zajednicama; smanjeni ili nepostojeći servisi reproduktivne skrbi; rast obiteljskog/partnerskog nasilja uslijed izolacijskih mjera uz smanjenu dostupnost mjera zaštite; podzastupljenost žena u tijelima odlučivanja što uzrokuje neprepoznavanje specifičnih potreba, a posljedično i njihovo ignoriranje.     

Neplaćeni i plaćeni ženski rad u pandemiji

Brojni glasovi o kršenju radničkih prava dolaze upravo iz uslužnih, ali i proizvodnih djelatnosti u kojima su većinski zaposlene žene s nesigurnim radnim ugovorima. Država privatnim poslodavcima upućuje samo preporuke, a radnice i radnici su pritom prepušteni (samo)volji poslodavaca. Pritom poslodavci često nameću zahtjeve koji su u kontradikciji s propisanim mjerama zaštite. Primjerice, u tvornici Olimpias u Nišu koja organizira proizvodnju za talijanski Benetton, poslodavac je ignorirao mjeru ukidanja javnog prijevoza, zbog čega je većina radnica, pod prijetnjom otkaza, bila prisiljena na pješačenja od više od 10 km u jednom smjeru. Radnice su se pobunile, a pod pritiskom medija poslodavac im je na kraju osigurao prijevoz. U Hrvatskoj su nedavno u medije dospjeli iskazi radnica trgovačkog lanca Plodine. Unatoč prekovremenim radnim satima, zbog situacije s koronavirusom ukinut im je bonus od 1.500 kn i smanjena uskrsnica, a prijavljena su i ozbiljna kršenja zaštitnih mjera kao što je nepostojanje potrebne zaštitne opreme i ignoriranje potrebe za testiranjem radnika i radnica koji su netom pristigli iz Italije. Metoda “snađi se zbog korone” nažalost uključuje i “rješenja” poput primjera iz BiH, gdje su radnice (zatvorenih) kladionica bile prisiljene “svojevoljno” se odreći svojih plaća. Pristižu i glasovi o kršenju porodiljnih prava odnosno o otpuštanju radnica s tek rođenom djecom ostavljenih bez prihoda pod izlikom izvanredne situacije.  

Prema podacima ILO-a, globalno žene rade 76.2% ukupnih sati neplaćenog kućanskog skrbnog rada – tri puta više od muškaraca. U Aziji i na Pacifiku ta se brojka penje preko 80%. Sav taj neplaćeni reproduktivni ženski rad u kriznim situacijama postaje još veći, zahtjevniji, obavlja se u još težim uvjetima, a osim što stavlja ogroman radni i psihološki teret na leđa žena, dovodi ih i u položaj većeg rizika od zaraze. U situaciji pandemije, zbog nedovoljnih kapaciteta i povećanog rada zdravstvenih institucija, mnogi zaraženi trebaju kućnu skrb. Osim zdravstvenih, ključne institucije borbe s pandemijom tako postaju upravo kućanstva. Količina skrbnog i kućanskog rada kojim su žene i u “normalnim” uvjetima iznimno opterećene postaje u osnovi neodrživa u situaciji u kojoj preuzimaju zdravstvenu skrb za članove kućanstava, za članove obitelji, a vrlo često i za članove uže lokalne zajednice – i to najčešće bez ikakve vanjske pomoći.   

Situaciju dodatno otežava i zatvaranje škola i vrtića. UNESCO je objavio da globalno preko 300 milijuna učenika/ca zbog zatvaranja škola u kontekstu borbe protiv pandemije koronavirusa ne pohađa škole. Zatvaranje vrtića, predškolskih ustanova i škola dovodi brojne zaposlene roditelje u situaciju da moraju (ukoliko uopće mogu) uzimati godišnje odmore, često i neplaćene, mnogi bi zbog nemogućnosti dolaska na posao mogli doći u situaciju da izgube posao, a u najboljem slučaju roditeljima je omogućen rad od kuće uz koji paralelno brinu za djecu (uz sve ostale povećane kućanske obaveze). Sve skupa najviše pogađa žene koje imaju djecu ili druge ovisne članove obitelji, a zaposlene su na poslovima koji se ne mogu obavljati od kuće ili ne mogu dobiti plaćene dopuste (zdravstvo, trgovine, pošte, banke…). U iznimno teškoj situaciji su samohrane majke s radnim obavezama. To se, kako vidimo, “rješava” dodatnim teretom za druge žene, bilo da su to prosvjetne radnice koje preuzimaju ulogu dadilja u školama, ili – logično je pretpostaviti – žene iz neposredne okoline zaposlenih majki (bake, sestre, prijateljice, susjede…).

Reproduktivna zdravstvena skrb u krizi

U velikim zdravstvenim krizama resursi se fokusiraju i preusmjeravaju u hitne mjere i postupke nauštrb općih zdravstvenih potreba. Kada se radi o reproduktivnom zdravlju žena, iskustva prijašnjih epidemija kao i relevantne analize ilustriraju važnost zdravstvenih servisa u ovom području i ukazuju na teške posljedice njihove neadekvatnosti ili izostanka. Feministička kritika socijalnih politika već dugo naglašava da su zdravstveni sustavi “rodno slijepi” – da rodne razlike u pristupu zdravstvenim uslugama nisu prepoznate i da održavaju i/ili osnažuju rodnu nejednakost u širem društvenom smislu.

Kada se u siromašnim zemljama s lošim zdravstvenim sistemima i restriktivnim reproduktivnim zakonima dogodi epidemija, poput epidemije ebole u Zapadnoj Africi i zike u Južnoj i Srednjoj Americi, posljedice su zastrašujuće. Za vrijeme epidemije ebole (2014.– 2016.) diljem regije su se zatvarale zdravstvene službe i klinike za reproduktivno zdravlje, uključujući i brojne nevladine i međunarodne organizacije koje su do epidemije osiguravale ovu skrb. Primjerice, Liječnici bez granica su zatvorili sve svoje obstetričke i pedijatrijske službe kako bi se posvetili borbi protiv epidemije. To je u roku od godinu dana smanjilo broj porođaja u zdravstvenim klinikama i bolnicama za 30%, a stopa smrtnosti majki porasla je za čak 75%. Za vrijeme epidemije zike u Južnoj Americi 2015./2016., virus je u većini slučajeva uzrokovao umjerene infekcije, no imao je ozbiljne posljedice u vidu kongenitalnih sindroma novorođenčadi zaraženih majki. Tada je državama pogođenim zikom SZO preporučila da “osiguraju pristup za sve djevojke i žene u reproduktivnoj dobi kvalitetnoj seksualnoj i reproduktivnoj zdravstvenoj skrbi… što u uključuje planiranje obitelji, savjetovanje, kontracepcijska sredstva, uključujući i ona hitna, kvalitetnu prenatalnu skrb, kvalitetnu obstetričku skrb, dostupnost sigurnog pobačaja i postabortivnu skrb”.2 No, kao što znamo, države Srednje i Južne Amerike koje su bile pogođene ovom epidemijom su do sada napravile vrlo malo u vezi promjena restriktivnih zakona o pobačaju i dostupnosti seksualnoj/reproduktivnoj skrbi. Institut Guttermacher bilježi da u Južnoj Americi 24 milijuna žena u reproduktivnoj dobi 2017. godine nije imalo pristup kontracepciji, dok su zakoni o pobačaju ostali restriktivni. U jeku epidemije, koja je direktno pogađala rodilje, sav teret odgovornosti i skrbi je pao na žene same, tek s preporukom da “izbjegavaju trudnoću”. Takve preporuke pojačavaju i klasne razlike: premda je zika prijetnja svim trudnicama, bogatije žene nabavljaju kontracepciju na tržištu i putuju u zemlje u kojima mogu obaviti pobačaj. Stoga danas djecu s poteškoćama koje su uzrokovane zika virusom imaju siromašne Južnoamerikanke. Mnoge od njih su bile ili postale samohrane majke, te su često morale napustiti svoj posao ili obrazovanje.

Kućna izolacija i obiteljsko nasilje

Nažalost, dok ovih dana provodimo javnozdravstvene mjere kućne izolacije i ograničenog kretanja, svjedočimo brojnim upozorenjima o očekivanom porastu obiteljskog nasilja. Relevantne organizacije nastoje informirati da su službe za zaštitu žrtava obiteljskog nasilja dostupne i da funkcioniraju te upozoravaju da za osobe u opasnosti ne vrijede ograničenja kretanja. Također, savjetuju se i dodatne mjere poput signala susjedima i kodnih riječi u telefonskim razgovorima. U Španjolskoj je, primjerice, uspostavljena šifra “Maska 19”, odnosno način da žrtve upute apel za pomoć u najbližoj ljekarni. Kalendar nasilja u obitelji na stranicama MUP-a pokazuje nam porast nasilja i u Hrvatskoj – u prosjeku se dnevno evidentira 22 slučaja (tijekom posljednjeg tjedna najviše 29, najmanje 15), a evidentno raste i broj prijavljenih kaznenih djela u ovoj domeni – 23 kaznena djela i 130 prekršajnih, što predstavlja porast u odnosu na prethodni tjedan (120 prekršajnih, 14 kaznenih).

Njemačka i Francuska su za pomoć i zbrinjavanje žrtava nasilja u znatnoj mjeri angažirale državne socijalne službe, a u slučaju popunjenosti sigurnih kuća žrtvama se omogućuje smještaj u hotelima. U Hrvatskoj još nismo čule glas odgovornih po ovom pitanju, što je samo slijed uobičajenog ponašanja i ignoriranja provođenja zahtjeva Istanbulske konvencije. Spomenuta Radna grupa SZO-a “Rod i COVID-19″objavila je izvještaj kojim se naglašava kako je prepoznavanje načina na koje ova pandemija pogađa muškarce i žene ključna za stvaranje efikasnih politika i intervencija. Izvještaj upozorava na dosadašnje ignoriranje rodne dimenzije u ovoj krizi i pokazuje da globalne zdravstvene institucije kao ni vlade pogođenih zemalja, bez obzira u kojoj su fazi nošenja s pandemijom, do sada nisu napravile niti jednu rodnu analizu vezano uz ovu pandemiju.

Ista takva upozorenja redovno su upućivana tijekom i nakon svih većih svjetskih zdravstvenih kriza, no i dalje za ovu neophodnu dimenziju “nema mjesta”. Nedostatak rodne dimenzije u relevantnim znanstvenim istraživanjima (prema studiji iz 2016. manje od 1% istraživanja epidemija ebole i zike uključilo je rodne aspekte)3 također pokazuje nespremnost na nužnu promjenu u pristupu. Govoreći globalno, dalek je put do toga da žene budu ravnopravno uključene u institute i tijela odlučivanja premda je jasno da su u primarnoj poziciji da identificiraju trendove na lokalnoj razini, te da signaliziraju same začetke epidemija što bi bilo ključno za napredak globalne zdravstvene sigurnosti. Treba li napominjati da kada to pokušavaju, za dobrobit cijelog društva, nailaze na otpore i da im se – tako tipično – ne vjeruje? Poznatu krilaticu sve češćih ženskih štrajkova “Ako stanu žene – stat će cijeli svijet” stoga u ovim vremenima treba shvatiti krajnje ozbiljno. 

Bilten

  1. Zdravstveni sektor je s 234 milijuna zaposlenih jedan od najvećih na svijetu, a žene u njemu čine 70% zaposlenih i svojim radom doprinose s 3 bilijuna američkih dolara godišnje globalnom zdravlju, od čega polovicu stvara njihov neplaćeni skrbni rad. Žene u Kini čine čak 90% zaposlenih u zdravstvenom sektoru, a prema podacima organizacije Shanghai Women’s Federation, više od 50% liječnika/ca i više od 90% medicinskih sestara u provinciji Hubei su žene. []
  2. Vidi: Harris, Lisa, Neil Silverman and Mary FaithMarshall (2016). ‘The Paradigm of the Paradox: Women, Pregnant Women, and the Unequal Burdens of the Zika Virus Pandemic’, The American Journal of Bioethics 16(5): 1–4 []
  3. Vidi: Morgan, Rosemary, Asha George, Sarah Ssali, Kate Hawkins, Sassy Molyneux and Sally Theobald (2016). ‘How to do (or not to do) … gender analysis in health systems research’, Health Policy and Planning 31(8): 1069–78 []

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU