u19peoj72pmp5mfdv1cq7yhep5y

Novosti na Kubi, zemlji u kojoj 60 godina nakon pobjede revolucije društvo i država prolaze kroz vidljive promjene: siromašna, ali sveobuhvatna socijalna država zadovoljava osnovne potrebe najvećeg dijela stanovništva. Nema gladi ni kapitalističkog imperativa profita, živi se opušteno. Istovremeno, tek malen dio posjeduje više od najnužnijeg, a zadnjih godina priljev novca stvara srednju klasu

Jerko Bakotin - Novosti

avanom odjekuju saksofonski rifovi ‘Careless Whisper’ u izvedbi kafanskog svirača, partijski list Granma – nazvan po jahti s koje su se 1956. iskrcali braća Castro, Ernesto Che Guevara i osamdesetak gerilaca, započinjući pobunu protiv diktatora Fulgencija Batiste – obznanjuje da je Kubanska pošta u 23 dana podijelila 1.922.000 primjeraka novog ustava, cestama zuji, grmi i topće mješavina sovjetskih Moskviča, starih i novih Lada, peglica i pezejaca, suvremenih kineskih automobila i električnih skutera, čestih konjskih zaprega i rijetkih Audija te prestižnih američkih klasika iz 1940-ih i 1950-ih: Chevroleta, Plymoutha, Buicka, Dodgeova i Fordova. Kozmopolitizam automobila i supostojanje decenija.

Česta fraza da treba posjetiti Kubu prije nego što se promijeni nije točna. Kuba se otvara zbog ekonomskih nužnosti, ali se politički sistem u dogledno vrijeme neće mijenjati – tvrdi Andreas Knobloch, dopisnik lista Neues Deutschland

Domaći i stranci ispijaju daiquirije, mojitose, canchánchare i druge koktele, strancima se na ulicama i u klubovima nude mlade Kubanke, domaći ismijavaju gringose koji kilavo plešu salsu. U barovima četvrti Vedado transvestiti puni šljokica na plejbek pjevaju Abbu. Muljatori švercaju rum i cigare, na plažama se, među zapadnim turistima, kupaju Riječanke, Beograđanke i tetovirani momci iz Kaknja i Goražda. Podsjetnici na latinoameričke ljevičare i revolucionare, poput Augusta Sandina, Salvadora Allendea ili neizbježnog Joséa Martíja, zasijani su ulicama.

U uličnim teretanama trenira se boks, uz bejzbol najpopularniji sport, čeka se u redovima za bonove za internet i još niz proizvoda, LED zasloni gradskih autobusa apeliraju na stanovništvo da na skorašnjem referendumu podrži novi ustav, emitirajući natpis Yo Voto Si – ‘Glasam za’. Konačno, tu su i boje, jer kubanski su gradovi, za razliku od europske monotonije, upečatljivo šareni: kolonijalne ulice su ljubičaste, žute, plave, zelene ili crvene poput pionirskih marama na školskim uniformama.

Prve su to slike ‘socijalizma pod palmama’, površne impresije Kube prikupljene početkom veljače, na turističkom putovanju. Posjetitelju iz nekadašnje Jugoslavije čini se da je stigao u egzotičnu zemlju, u čijoj stvarnosti prepoznaje poznat, intimno blizak jezik: državu zasnovanu na prkosu potlačenih, žargon revolucije, proklamiranu jednakost i bolju budućnost, nestašice i rigidni autoritarizam, stanovitu opuštenost i društvenost, spomenute crvene marame. Lutajući ulicama, moguće je sresti i navodnog bivšeg jugoslavenskog zeta, koji će nelošim srpskohrvatskim objasniti da je bio muž unuke Bate Živojinovića te dodati: ‘Ja – nesvrstan!’ Sve to pobuđuje emocije, poput povratka u neku izmještenu, ali i vlastitu, snovitu prošlost.

Kuba, utjecajna članica pokreta nesvrstanih, pod Fidelom Castrom je zbog beskompromisnog suprotstavljanja Amerikancima postala inspiracija lijevim radikalima diljem trećeg svijeta. Sovjetski veleposlanik, stari boljševik Anastas Mikojan, javio je da je Castro ‘istinski revolucionar, posve sličan nama. Osjećao sam se kao da sam se vratio u vlastito djetinjstvo’. Fascinaciji Kubom nemalo je pripomogao ikonički lik Che Guevare. Argentinski je liječnik postao kubanski nacionalni heroj, ali i planetarni mit, simbol otpora američkom imperijalizmu, umiješanom u ratove i krvave pučeve diljem Latinske Amerike.

Havana je u Moskvi izazivala i strah. Borbenost, pretjerani revolucionarni elan i ambicije, činjenica da je širom globusa trenirala gerilce i slala vlastite vojnike, smatrani su opasnim avanturizmom koji bi u rat mogao odvući i same Sovjete. Ipak, aparthejd u Južnoj Africi je velikim dijelom pao zahvaljujući stotinama tisuća Kubanaca koji su se u Angoli borili protiv rasističkog režima, na čemu je Castru i Kubancima duboku zahvalnost izrazio Nelson Mandela. Zahvaljujući hladnoratovskoj konstelaciji, poraženoj CIA-inoj invaziji u Zaljevu svinja i raketnoj krizi, ovaj je otok na 90 milja od Miamija, koji je sredinom 1960-ih imao jedva sedam i pol milijuna stanovnika, gurnut u sam vrh svjetske geopolitike. Castro je pak postao arhineprijatelj CIA-e, koja ga je navodno pokušala ukloniti putem stotinjak propalih atentata.

Glavni problem je kako upravljati ekonomskim otvaranjem tako da ne izgubimo postignuća socijalizma. Stvaramo kapitalističke strukture, no pod strogom kontrolom države i za dobrobit većine – kaže nam Enriko Mariano Gagualera sa Sveučilišta u Santa Clari

Sve je to prošlost. Šezdeset godina nakon pobjede revolucije društvo i država prolaze kroz vidljive promjene. Prilikom našeg posjeta glavna politička tema novi je ustav zemlje, potvrđen na referendumu održanom 24. veljače. Kao cilj u ustavu se i dalje navodi ‘napredovanje prema komunističkom društvu’. Međutim, istovremeno se prvi put priznaju privatno vlasništvo i strane investicije, uvodi se osnivanje kooperativa, odnosno zadruga, u nizu ekonomskih područja van agrarnog sektora, zabranjuje se diskriminacija zasnovana na seksualnoj orijentaciji. Vlada je u prvom nacrtu ustava predvidjela i zaštitu istospolnih brakova, što je uklonjeno zbog snažnog otpora katoličke i protestantskih crkvi.

Od travnja 2018. šef države se prvi put od 1959. ne preziva Castro. Miguel Díaz-Canel političar je rođen 1960. i poznat kao zagovornik LGBT prava. Naslijedio je Ráula Castra, vrhovnog zapovjednika vojske. Rául je 2008. na mjestu predsjednika države zamijenio svog brata Fidela. Comandante en jefe kubanske revolucije, koji je čvrstom rukom upravljao 52 godine, povukao se zbog bolesti te umro 2016.

- Dolaskom Ráula Castra na mjesto predsjednika započinje niz društvenih i gospodarskih promjena. Započelo je otvaranje privrede: omogućene su investicije stranog kapitala, u gradnji je posebna ekonomska zona Mariel. Državnim se poduzećima omogućilo više autonomije, dozvoljen je privatni sektor. Međutim, to se odnosi samo na malo poduzetništvo. U principu se sustav i dalje temelji na socijalističkom planskom gospodarstvu. Nije odbačen ni jednopartijski sustav te Komunistička partija Kube (PCC) čvrsto drži vlast - kaže Andreas Knobloch, novinar lijevog berlinskog lista Neues Deutschland.

Knobloch je jedan od rijetkih njemačkih dopisnika iz Havane, u koju je došao početkom ovog desetljeća. Čitav proces promjena promatrao je vlastitim očima.

- Nastankom privatnog sektora došlo je do otvaranja brojnih barova i restorana. Havana je postala mnogo življi grad - nastavlja.

Sve do početka 1990-ih na Kubu je dolazilo malo turista. No kolapsom svjetskog socijalizma Kuba je zapala u tešku krizu. Od političkog giganta postala je parija međunarodne zajednice, a kako je ekonomski potpuno ovisila o SSSR-u, kubanski je BDP 1990-ih pao za trećinu. Vlada je proglasila ‘specijalni period u doba mira’, svojevrsno izvanredno stanje. Vladala je nestašica gotovo svega, a unatoč državnom racioniranju bilo je i gladi. Sve to u kontekstu isključenosti sa svjetskih tržišta kapitala i SAD-ovog ekonomskog embarga protiv Kube, uvedenog 1962. kao reakcija na nacionalizaciju imovine američkih tvrtki. Kao izvor prihoda nametnuo se turizam. Tako taj sektor danas iznosi približno deset posto kubanskog BPD-a (usluge ukupno čine 74 posto ekonomije, dok industrija, u prvom redu prerada šećera, čini 22 posto). Broj stranih turista u deset godina se udvostručio, tako da je zemlju 2018. posjetilo približno pet milijuna gostiju.

- Rául je prvog dana skinuo uniformu, obukao odijelo i rekao ‘Let’s do business!’ Fidel je bio protiv turizma, mislio je: ‘Ako Kubancima daš bombon, htjet će još jedan, pa još jedan.’ Snažan vladar mora dijeliti bombone narodu. Fidel je bio pošten, dobar otac zemlje, ali uskih pogleda - kaže nam 58-godišnji Aurelian, liječnik kojeg smo sreli na ulici. Emigrirao je 1980. u Sjedinjene Države, da bi se prošle godine za stalno vratio.

Država i dalje turizam vidi kao nužno zlo. S jedne strane, vladi su potrebne devize i svjesna je da mora omogućiti dodatne prihode stanovništvu. Istovremeno, raste zabrinutost zbog sve veće ekonomske nejednakosti. Kubansko društvo i ekonomija funkcioniraju naime kao enklava izvan uobičajenih zakonitosti, što stranca često zbunjuje. Primjerice, prosječna plaća u državnom sektoru – koji još uvijek obuhvaća 87 posto radne snage – iznosi svega 25 do 30 dolara.

- Međutim, morate sagledati kontekst. Većina posjeduje vlastite stanove. Transport, voda, struja i plin su izuzetno subvencionirani, kao i paket osnovnih namirnica. Gotovo su besplatni. Obrazovanje, zdravstvo i pristup kulturi posve su besplatni. S druge strane, činjenica je da ni sa svim nabrojanim plaća često nije dostatna za život. Kubanci se tako snalaze na razne načine – uz osnovni posao rade i kao taksisti, u restoranima, primaju uplate iz inozemstva od članova obitelji - objašnjava Knobloch.

Dojam je da na Kubi vlada specifični egalitarizam. Siromašna, ali sveobuhvatna socijalna država zadovoljava osnovne potrebe najvećeg dijela stanovništva, na što odlazi velik dio državnog budžeta. Nema gladi, ne umire se od bolesti, nema kapitalističkog imperativa profita, živi se opušteno. Istovremeno, tek malen dio posjeduje više od najnužnijeg. Ipak, zadnjih godina priljev novca stvara srednju klasu.

- Liječnik ili inženjer na Kubi zarađuju oko 65 dolara mjesečno, dok taksist zaradi 300. Osobno sam jedne godine od iznajmljivanja soba zarađivao po 1.500 dolara mjesečno, živio sam kao milijunaš - kaže nam jedan Kubanac, nazovimo ga Diego.

Obrazovan kao inženjer u Lenjingradu, danas radi u turizmu. I on hvali Ráulove reforme: danas je, priča, moguće napustiti zemlju i zadržati svoje vlasništvo, dok bi ga u prošlosti konfiscirala država. Vlada pokušava spriječiti apsurdan i potencijalno eksplozivan rast nejednakosti pomoću visokih poreza. Inače, na Kubi se oporezuje samo privatni biznis, dok većina stanovništva ne plaća porez. To opet dovodi do raširenog poslovanja na crno. Još jedna osobitost postojanje je dvaju valuta: kubanskog (CUP) i konvertibilnog pesa (CUC), koji vrijedi 25 puta više od nacionalnog. U nestašici čvrste valute tijekom ‘specijalnog perioda’ Kuba je legalizirala upotrebu dolara. On je potom zamijenjen CUC-om, kako bi država imala kontrolu. Sustav dvije valute je krajnje nepopularan – i zato što doprinosi nejednakostima. Većina plaće dobiva u CUP-ovima, dok pristup CUC-ovima uglavnom imaju zaposleni u turizmu.

- Glavni problem je kako upravljati ekonomskim otvaranjem tako da ne izgubimo postignuća socijalizma, u prvom redu zdravstvo i obrazovanje. Mislim da stvaramo kapitalističke strukture, no pod strogom kontrolom države i za dobrobit većine. Uvijek će biti ljudi koji će imati više od ostalih. Međutim, na Kubi postoji limit što oni mogu napraviti s tim novcem. Sve se svodi na privatni luksuz: jedu u boljim restoranima, imaju deset pari cipela, skuplje automobile. Nemaju tvornice, zabranjeno je posjedovati više od dvije kuće ili dva automobila. Većina stanovništva se tako ne osjeća ponižena - kaže nam Enriko Mariano Gagualera, kojeg smo sreli na glavnom trgu Santa Clare.

Grad je to poznat prije svega po Guevarinom mauzoleju. Che je tu zapovijedao i pobijedio u ključnoj bitci protiv Batiste. Santa Clara, međutim, posjeduje itekako živu pank i općenito glazbenu scenu.

- Europljani trebaju prestati biti takvi historijski ignoranti da nas uspoređuju sa Švedskom ili Njemačkom. Uzmite Honduras ili Gvatemalu – jedan posto populacije živi kao bogataši, a ostali se bore kako bi jedva preživjeli. Ovdje toga nema – pokažite mi kubanske favele! Djevojke koje se nude po klubovima ne rade to zbog gladi, nego žele skupu odjeću i mobitele - tvrdi Gagualera, koji se predstavio kao kulturalni medijator na Sveučilištu u Santa Clari.

U razgovoru je često, primijetili smo, uljepšavao stvarnost. No na Kubi bez sumnje postoji socijalna kohezija, koja se ogleda i u upadljivoj sigurnosti zemlje.

- U Dominikanskoj Republici na trafici imaš stražare s dugim cijevima. U Nikaragvi su me oteli. Ovdje hodaš pijan u pet sati ujutro gdje god hoćeš, nema šanse da ti se nešto desi - priča nam u havanskoj kafani Novosađanin s dugim iskustvom rada na Karibima.

Zaista, ovdje na ulicama dječaci u dva noću igraju bejzbol, spomenuti liječnik-povratnik napomenuo je da se osjeća sigurnije na ulicama Havane negoli u Las Vegasu ili Teksasu, gdje je živio. Gagualerine riječi određenu potvrdu nalaze i u koeficijentu Indeksa ljudskog razvoja (HDI): Kuba je tu plasirana kao šesta od dvadeset zemalja u Latinskoj Americi, a očekivano trajanje života duže je no u SAD-u. Na Kubi prije Castra, pod vladavinom američke marionete Batiste, 90 posto ljudi nije imalo struju u kućanstvima, dok je petina stanovništva kontrolirala 60 posto nacionalnog bogatstva. Cijeli otok bio je pun kockarnica i bordela za Amerikance. Kuba je bila sinonim za neokolonijalizam.

Optimizam po strani, Kuba se suočava s čitavim nizom problema i dilema. Unatoč velikim nastojanjima oko poljoprivrede, država uvozi 80 posto potrebne hrane, vlada ne može osigurati plaće dovoljne da stanovništvo od njih živi. Nazaduju i najveća postignuća revolucije: emigrira sve više liječnika i nastavnika, a bogatiji kupuju bolju uslugu ‘poklonima’. Politički, svu vlast i dalje drži Komunistička partija, koja potpuno monopolizira i nadzire javni život. Prema izvještaju Amnesty Internationala, u 2017. je zabilježeno preko pet tisuća arbitrarnih hapšenja političkih i aktivista za ljudska prava.

- Vlada je 2013. oslobodila 75 dugotrajnih političkih zatvorenika. Sada se uglavnom radi o kraćim hapšenjima. Činjenica je da vlast na pojavu bilo kakve opoziciju reagira čvrstom rukom. S druge strane, mnogi aktivisti uživaju više ugleda u inozemstvu negoli ovdje. Opozicija vrijedna spomena zapravo ne postoji. Novi predsjednik Díaz-Canel slovi kao liberal, ali on je i čovjek Ráula Castra. Sam je izjavio da se zalaže za kontinuitet te je odbacio višepartijski sustav - kaže Knobloch.

Díaz-Canel nema ni približnu historijsku težinu kakvu su imala braća Castro i neće moći vladati samostalno. Novim je ustavom predsjednička vladavina ograničena na dva petogodišnja mandata, a sve do 2021. Rául ostaje šef PCC-a. Inače, za novi je ustav glasalo 87 posto Kubanaca, ali i više od 700.000 ljudi je glasalo protiv. Donošenju ustava, kaže dopisnik Neues Deutschlanda, prethodila je opsežna i zaista demokratska javna rasprava koja je sezala sve do skupština u pojedinim četvrtima, a građani su podnijeli na tisuće službenih primjedbi. Teško je predvidjeti budućnost, kaže Knobloch.

- Česta fraza da treba posjetiti Kubu prije nego što se promijeni nije točna. Kuba se otvara zbog ekonomskih nužnosti, ali se politički sistem u dogledno vrijeme neće mijenjati. Kuba je gotovo najstabilnija država na kontinentu, a pritom je preživjela 60 godina američkog embarga - zaključuje on, dodajući kako mnogo toga ovisi i o vanjskim faktorima.

Naime, Barack Obama je 2014. napravio radikalan zaokret u američkoj politici prema Kubi. Zemlja je skinuta s liste onih koje sponzoriraju terorizam, dvije zemlje uspostavile su diplomatske odnose. Obama je ukinuo i niz odredbi ekonomskog embarga. Međutim, Donald Trump je ponovno vratio dobar dio ukinutih sankcija i započeo s hladnoratovskom retorikom. Na Kubi to, Knoblochovim riječima, uvijek dovodi do zbijanja redova.

U Havani se zabrinuto pogledava i na Venezuelu, koja je pod Hugom Chávezom postala ideološki, ali i ključni ekonomski saveznik Kube. U jednom trenutku je trgovina s Caracasom obuhvaćala više od trećine kubanske trgovinske razmjene, a venezuelanska nafta, dobivena preko programa ‘Liječnici za naftu’, uvelike je pomogla Kubi te je njen izostanak već ostavio trag na ekonomiju. Pa ipak, Kuba nije izolirana, uspostavila je i razvila ekonomske odnose s Rusijom, Kinom i Europskom unijom.

- Vi ste u Jugoslaviji gradili kapitalizam preko noći, na pepelu vašeg socijalizma. To se ovdje neće dogoditi - odlučan je Gagualero.

S druge strane, Samuel Farber, pisac brojnih knjiga na temu Kube, na internetskoj stranici lijevog časopisa Jacobin iznosi mračno proročanstvo: ‘Birokrati druge generacije vjerojatno će se potpuno posvetiti kinesko-vijetnamskom modelu (…) Osim što će pridobiti entuzijazam SAD-a, angažirat će strani kapital (…), zadržati potpunu kontrolu nad državom – uključujući i sindikate – kako bi svojim novim kapitalističkim investitorima, stranim i kubanskim, garantirali mir, red i zakon.’ Drugi tekst u časopisu citira kubanskog lijevog aktivista: ‘Partija nas uvjerava da postoje samo tri opcije: njihov put, američki kapitalizam ili građanski rat. Ali bojimo se da će njihov put i američki kapitalizam biti previše slični.’ U nekrologu Fidelu, Jacobin zaključuje da će glavni dobitnici integracije Kube u svjetsko tržište biti manjina birokrata i oficira, a ne stanovništvo. Fidelovo ime značilo je nadu u oslobođenje od imperijalnog tlačenja diljem trećeg svijeta, no iza sebe je ostavio visoko autoritarnu verziju socijalizma. ‘Država koju je Castro izgradio opomena je da svaki socijalizam vrijedan tog imena treba duboku i radikalnu demokraciju’, zaključuje se u članku.

U međuvremenu, u Havani je na spomeniku kubanskom komunistu Juliju Antoniju Melli još uvijek moguće pročitati sljedeće riječi: ‘Borba za socijalnu revoluciju u Americi nije utopija luđaka ili fanatika. To je borba za sljedeću fazu povijesnog napretka.’

Kubansko-jugoslavenska borba za nesvrstane

Dvije nesvrstane i revolucionarne zemlje dijelile su duboke razlike. One su, logično, proizlazile iz drugačijih geopolitičkih pozicija: Jugoslavija se osjećala ugroženo od Sovjeta, a Kuba od Amerike. Nju je Beograd pak vidio kao mogući oslonac u slučaju sovjetskog napada. Fadilj Hodža, potpredsjednik Predsjedništva SFRJ, tako je 1979. rekao da mu se ‘koža ježi’ od kubanskih diplomata koji su zemlje diljem svijeta prozivali za fašizam i reakcionarnost. Havana je i samu jugoslavensku politiku nazivala ‘imperijalističkom’. Bila je to posljedica činjenice, riječima sekretara vanjskih poslova Josipa Vrhovca, da je Kuba članica pokreta nesvrstanih, ali je ‘istovremeno idejno-politički, ekonomski i vojno – ne formalno nego stvarno – integrirana u (sovjetski) lager’. Povijest nesvrstanih tako je značajnim dijelom historijat žestokih sukoba Kube i SFRJ, koja je nastojala spriječiti Havanu u njenoj namjeri skretanja pokreta prema direktnom savezništvu sa SSSR-om.

Kubanci su tako formulirali i devizu ‘Vrijeme Tita prolazi, vrijeme Castra dolazi’. Već umorni Tito, ‘duhovni otac nesvrstanosti’, kako ga je nazvao Boutros Ghali, na svoje pretposljednje putovanje otišao je u rujnu 1979. u Havanu, na šestu konferenciju pokreta nesvrstanih, kako bi spriječio da njime zavladaju ultralijevi radikali. U svom je govoru naglasio da ‘nikada nismo prihvatili da budemo bila čija transmisija ili rezerva, jer je to nespojivo sa suštinom politike nesvrstanosti’.

 

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

fShare
0

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU