fbpx

Paket medijskih zakona donesen u Srbiji 2014. godine odredio je budućnost većine srpskih medija, ali niti jednom toliko izvjesnu kao državnoj novinskoj agenciji Tanjug koja će do kraja novembra prestati objavljivati vijesti. Ova odluka pravdana je sloganom “privatizacija ili gašenje”, no da li su u kontekstu ostalih novinskih agencija to bile jedine opcije?

Tanjug Belgrade e1446745670326

“Ovde Telegrafska agencija nove Jugoslavije… Tanjug javlja, Tanjug javlja…”, bile su riječi kojima se, po prvi put oglasila novonastala agencija koja je 31. oktobra ove godine, nakon 72 godine duge povijesti, formalno prestala postojati.

Gašenje nekad jugoslavenske, a danas srpske novinske agencije Tanjug predstavlja gubitak za javno informiranje u Srbiji, ali i na Balkanu. Ako uži ekonomski razlozi za gašenje Tanjuga imaju ulogu u ovoj odluci, oni trenutno nisu javno prepoznatljivi. Budućnost Tanjuga zacrtana je prošle godine donesenim Zakonom o javnom informisanju i medijima (ZIM: čl.146) kojim su mu propisane samo dvije moguće budućnosti: privatizacija ili gašenje. Kako kupac do isteka roka nije pronađen, gašenje je bila jedina dostupna zakonska opcija. Paket medijskih zakona u Srbiji sastavljen je tako da odražava državnu odluku o njenom formalnom povlačenju iz svih medija, što je fraza koju su srpski političari mnogo puta ponavljali proteklih godinu dana, a to je konačno potvrdio i ministar rada, zapošljavanja, boračkih i socijalnih pitanja Aleksandar Vulin udarajući pečat gašenju Tanjuga riječima: “Svi insistiraju da se država povlači iz medija. Evo država se povlači iz medija, ali nemojmo onda sada očekivati da država ipak ostane u nekom mediju”.

Medij kao dio kulturne baštine

O medijskoj važnosti Tanjuga svjedoči i to da ga se obično svrstava uz bok globalno priznatim informativnim agencijama, poput njemačke DPA, britanskog Reutersa, France Pressa i sličnih u koje se strani mediji pouzdaju tražeći provjerene informacije o nekoj zemlji. Povijest duga 72 godine, osim neprocjenjive informativne društvene važnosti, uključuje i arhivu od 3,5 milijuna negativa i fotografija, nekoliko milijuna tekstova i izvješća o najvažnijim događajima iz bivše Jugoslavije, Srbije i ostalih zemalja regije, počevši s Drugim svjetskim ratom. Tanjug je posljednjih godina emitirao oko 400 informativnih jedinica iz unutarnje i vanjske politike, ekonomije, društva, kulture i sporta iz Srbije i svijeta. Posjeduje vlastiti video i foto servis te bogatu fonološku datoteku, a surađivao je i s vodećim svjetskim agencijama.

Jugoslavenska novinska agencija osnovana je 5. novembra 1943. godine u Jajcu s ciljem vjernog prenošenja informacija diljem svijeta o tijeku Narodnooslobodilačke borbe. Naziv Telegrafska agencija nove Jugoslavije (skraćeno Tanjug), nadjenuo mu je Moša Pijade, a članovi prve redakcije, osim njega bili su i Ivo Lola Ribar, Vladimir Velebit, Ivan Ribnikar i Vladislav Ribnikar (koji je bio i prvi ravnatelj Agencije). Prvu informaciju o osnivanju Tanjuga u tadašnjoj Jugoslaviji objavila je radio stanica pokreta otpora “Slobodna Jugoslavija” sredinom novembra 1943. godine, a od stranih radio stanica bio je to BBC, što je tada značilo potvrdu “ogromnog interesovanja svetske javnosti o zbivanjima na ovim prostorima”, piše RTS.

Tanjugovu bogatu arhivu naslijedit će Arhiv Jugoslavije, što znači da će 72-godišnja produkcija znanja ostati sačuvana i javno dostupna. No, isto tako ovim činom Tanjugovi materijali prestaju imati djelatnu političko medijsku funkciju i umjesto toga postaju dijelom kulturne historije ovih prostora. O važnosti koju je Tanjug imao kroz svoje postojanje govore i podaci prema kojima je ova agencija bila prva u svijetu koja je izvijestila o velikim globalnim događajima poput intervencije u Čehoslovačkoj 1968., o oslobođenju Sajgona 1975., o padu Čaušeskog 1989., o potpisivanju Dejtonskog sporazuma 1995. itd… a najveća postignuća ostvarila je radeći u sklopu pokreta Nesvrstanih zemalja, za što je primala i priznanja Ujedinjenih naroda.

Europske vrijednosti i spinovi

Kako je već rečeno, Tanjugova budućnost zacrtana je stupanjem na snagu novog paketa medijskih zakona u Srbiji, točnije člankom 146. ZIM-a. Zakoni su doneseni u ovom obliku pod utjecajem američkih lobista i prema naputku Opće uprave za proširenje jedinice za odnose sa Srbijom pri Europskoj komisiji. O tome je detaljno pisao portal Media Observatory, a Bilten je u više navrata analizirao proces privatizacije medija u Srbiji, stoga ćemo se ovdje većinom fokusirati na Tanjug.

Gorespomenuti članak 146. određuje stavljanje van snage Zakona o Javnom preduzeću Novinska agencija Tanjug, na datum 31. oktobra 2015. godine. Ni nakon dva kruga privatizacije, kupac nije pronađen, a opcije da Tanjug nastavi postojati kao državna novinska agencija ili da se dionice daju radnicima (što je primjerice predviđeno za sve ostale medije na bubnju kojima se ne nađe kupac) nisu bile predviđene. Prije nego što se pozabavimo razlozima zašto kupaca nije bilo, potrebno je detaljnije objasniti kontekst donošenja zakona o medijima. Ovako postavljen okvir rezultat je uspostave medijskog polja u kontekstupridruživanja Europskoj uniji, što uglavnom znači transparentnost vlasništva, zabranu koncentracije i zabranu izravnog državnog financiranja medija (osim djelomičnim sufinanciranjem u sustavu malih potpora i državnih dotacija).

Za medije u Srbiji to primarno znači veći broj različitih oblika vlasništva (zbog toga je omogućena opcija radničkog dioničarstva), smanjenje utjecaja političke elite na uredničke politike izlaskom države iz vlasništva (imperativ povećanja medijskih sloboda i smanjenja pritiska na radnike) i zabranu cenzure, te ograničenje koncentracije vlasništva (što je izrazito nespretno napravljeno jer se telekomunikacijama omogućilo vlasništvo nad proizvodnjom sadržaja). Kako je to ideološki pobožno sažeo ministar kulture i informisanja Ivan Tasovac, novi set zakona “garantuje slobodan protok ideja, bez mešanja države”.

Rasprava koje nije bilo

No, preuzimanjem EU diskursa o pluralizmu i slobodi medija nisu preuzete i analize problema koje ove ideološki obilježene fraze za sobom povlače. Primjerice, u javnom diskursu u Srbiji projektno financiranje koje se inače smatra izvrsnim primjerom nesigurnog rada progurano je kao “garancija ravnopravnosti na tržištu i boljeg informisanja”. Projektno financiranje u medijima međutim, zbog logike jednogodišnjeg planiranja onemogućava medijima brzo i adekvatno reagiranje s obzirom na potrebu. Takvo financiranje znatno otežava dugoročno planiranje uredničke politike – jer se projekti obično dobivaju na godinu dana. Također, ono smanjuje zaposlenost i onemogućava planiranje zapošljavanja. Ujedno, umjesto obećane ravnopravnosti, uvodi međusobnu konkurenciju medija. U konačnici, projektno sufinanciranje je uvijek potkapacitirano financiranje, a fondovi su uglavnom znatno manji od broja pretendenata.

U ovako polupanim lončićima, na sceni kojoj nedostaje sadržajna javna rasprava različitih političkih stavova, u kojoj prolazi svaki spin koji se makar prividno zalaže za slobodno tržište, Tanjug je promatran isključivo kao privilegirana državna agencija što siše državne resurse, čime narušava tržišnu utakmicu svojim pandanima u privatnom sektoru, poput agencija BETA i FoNet. Gašenje Tanjuga nije rezultat analiza o funkciji koju on ima u javnosti, niti je posljedica brojnih tržišnih analiza i simulacija što bi se očekivalo kao pretkorak ovakvoj odluci. Davanju Tanjuga u privatizaciju nije prethodila procjena njegove potencijalne tržišne pozicije, pa onda ni vrijednosti. U Srbiji, u ovom slučaju, ova se pitanja uopće nisu postavljala.

Sam Tanjug je raspravu o svojoj budućnosti temeljio na legitimaciji vjerodostojnosti i kvalitete isticanjem velikog broja izjava javnih ličnosti adresirajući pritom nekog apstraktnog budućeg vlasnika pokušavajući ga uvjeriti da u Tanjugu ne treba ništa mijenjati. Kako je zakon dopuštao samo dvije opcije – privatizaciju ili gašenje, u Tanjugu su sve svoje napore usmjerili ka traženju novog vlasnika. Ako je rezervni plan postojao (npr. jedna od mogućih opcija mogao je biti zahtjev za izmjenom ZIM-a koji bi i Tanjugu omogućio radničko dioničarstvo, što ne bi bilo teško postići jer se ovo moglo argumentirati ravnopravnim tretmanom medija) u javnosti to nije bilo vidljivo. Stoga je moguć tek zaključak kako privatizacija radnicima Tanjuga nije bila neprihvatljiva opcija, dok im istovremeno, čini se, ideja da tako vrijedna kuća neće pronaći novog vlasnika uopće nije pala napamet. Izostanak borbe za spas ove medijske kuće govori nam primarno to da zainteresirane strane nisu očekivale da je moguće da se ona može ugasiti tako lako, jednim zakonskim člankom.

K0p

Nužnosti poslovanja

No, zašto nije bilo poduzetnika zainteresiranih za preuzimanje Tanjuga? Kakva mora biti privatna novinska agencija da bi ostvarivala profit dovoljan da opravda početna ulaganja? Poziciju novinskih agencija na europskom tržištu najbolje je sažela sama ravnateljica Tanjuga Branka Đukić naglasivši kako su “novinske agencije skup biznis. Sve nacionalne agencije u Evropi, i privatne i javne, posluju u maloj ili velikoj meri uz finansijsku podršku države. Nesumnjiv profesionalni brend Tanjuga, u Srbiji i izvan nje, tržište koje je osvojio, kao i servisi vesti od javnog ali ne i komercijalnog interesa, nisu bili dovoljno jak motiv za investitore. Nijedna nacionalna novinska agencija u Evropi i svetu nije u vlasništvu zaposlenih kao akcionara. Austrijska i danska agencija jesu akcionarska društva, ali su akcionari medijske kompanije, a ne zaposleni.”

No, u Tanjugu nije bilo potrebno mnogo početnih ulaganja, a agencija već ima neke komercijalne djelatnosti – osim prodaje svojih usluga pretplatnicima, također ostvaruje rentu od iznajmljivanja poslovnog prostora. Prema javno dostupnim informacijama, nakon otpisa dugova iz 2004. godine, Tanjug posluje bez stvaranja novih dugova, dakle radi se o ekonomski zdravom subjektu. Dapače, prema izjavama ravnateljice Đukić, sve obveze Agencije prema radnicima su podmirene, uključujući i one za oktobar. Takvo poslovanje nije rezultat Tanjugovih naplata svojih usluga, već činjenice da se nalazi u državnom vlasništvu. Prema nekim procjenama, 70 posto prihoda Agencije, ili dva milijuna eura godišnje, dolazi iz javnog proračuna, dok se 30 posto budžeta puni iznajmljivanjem prostora u vlasništvu Agencije. Ujedno, 70 posto rashoda Tanjuga odlazi na plaće 180 zaposlenih. Informacije koje ova agencija plasira van uglavnom su javno i besplatno svima dostupne. Novi vlasnik, vjerojatno bi, u slučaju kupovine Tanjuga morao smanjiti rashode jer bi u početku bilo izrazito teško pronaći dovoljno kupaca zainteresiranih za plaćanje paketa vijesti koje su dosad čitali besplatno.

Smanjenje rashoda (obično broj zaposlenih) potom bi izazvalo pad informativnosti i smanjenu točnost informacija. Kako bi održavali tempo s ostalim konkurentima, radnici zaposleni u Tanjugu morali bi pisati kraće vijesti i objavljivati ih u sve kraćem vremenskom periodu. Ovo bi u konačnici dovelo do pada kvalitete Tanjuga, zbog čega bi novi paketi ponuda uključivali sve veći broj vijesti zbog čega bi one postajale sve kraće… i tako u spiralu prema dnu. Privatne novinske agencije u Srbiji i drugdje, zbog izrazito malih tržišta i drugih poslovnih ograničenja ne mogu imati vjerodostojnost, kvalitet i resurse koje ima državna novinska agencija. Privatne novinske agencije produciraju “netalasajuće” informativne jedinice čija je aktualnost izrazito kratkog vijeka. Zbog svoje tržišne orijentacije što više vijesti mogu prodati svojim klijentima, to će bolje poslovati. Zbog toga su vijesti privatnih agencija kratke, brzo zastarijevaju, i rjeđe nego Tanjugove, uspiju dosegnuti takav društveno politički opseg da ih prenose svi mediji.

Načelnih pravnih prepreka za zadržavanje Tanjuga kao državne agencije nije bilo. On se čak mogao pretvoriti i u javnu instituciju. Dokle god takav medij ne sudjeluje u tržišnoj utakmici, dokle god je sve što radi javno besplatno dostupno i dok ne naplaćuje svoje usluge, privatizacija ili gašenje nisu morale biti jedine dvije opcije. Ali za to je trebala postojati borba novinara za njihova radna mjesta koja bi političare prisilila da razmisle o trećoj opciji – zadržavanju Tanjuga.

Bilten

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU