fbpx

Zeleni talas Jelena

Ilustracija Jelena Žilić

Upravljanje otpadom sistematski je problem Bosne i Hercegovine godinama. Divlje deponije su skoro na svakom koraku, a neke od njih su preinačene u legalne deponije koje ni danas ne rade po propisima i ekološkim standardima. U prilog ovom je i podatak da još uvijek imamo deponije koje se nalaze na obalama rijeka, deponije koje rade preko kapaciteta i bez da se pridržavaju propisanih standarda. 

piše: Jelena Jevđenić

Divlje deponije nisu samo estetski problem okoliša, one su mnogo više od toga. Opasne su po zdravlje ljudi i životinja, zdravu životnu sredinu i tlo.

Odgovornost za sve veći broj divljih deponija je podijeljena između nesavjesnih građana i institucija koje su ovlaštene za upravljanje otpadom. Nikog ne zanima ovaj problem dok mu nije u dvorištu.

U Bosni i Hercegovini prema posljednjim procjenama, postoji oko 1.100 divljih deponija. Ako dodamo na to i legalne deponije, koje rade kao da su divlje, broj je mnogo veći, i s pravom se mogu nazvati divljim deponijama. Lokaliteti su u šumama, pored rijeka i uz ivice puta.

Deponije u šumama su atraktivne zbog svoje skrivene lokacije, te se otpad može bacati i danju bez bojazni da bi neko mogao da vidi i da reaguje. Dosta toksina treba da protekne tlom dok se deponija ne otkrije i ne očisti.

Tako je krajem maja deponija kod Kiseljaka gorjela sedam dana. Kada su vatrogasci lokalizovali požar izjavljeno je da „nisu ugroženi stambeni niti drugi objekti, budući da se radi o nepristupačnom šumskom području“. Ekolozi ovu deponiju nazivaju divljom deponijom jer na njoj zadnjih par decenija potpuno nezakonito otpad odlaže komunalno preduzeće iz Kiseljaka. To objašnjava činjenicu da je požar danima buktio bez da je iko reagovao, dok nije apelovalo lokalno stanovništvo.

Deponije pokraj puta zbog svoje pristupačnosti i vidljivosti su često na korak do njihovog uklanjanja, međutim, zahvaljujući nereagovanju vlasti one opstaju. Kao što je divlja deponija na putu Lukavica – Jahorina, koja se nalazi preko puta rezervoara za vodu i koja još uvijek postoji bez obzira na prijavu građana.

Deponije pokraj puta imaju poseban šarm kada se završavaju daleko u nekoj provaliji, jer kada se baci stari šporet ili automobilska guma vjerovatno je da će otkotrljati u ambis. Postaje skoro nemoguće da se izvuče i očisti otpad.

Deponije koje se nalaze na entitetskoj granici su najdugoročnije. Tu tek nema rješenja. Kao što je slučaj sa divljom deponijom kod Gračanice u opštini Petrovo. Početkom maja ova deponija je gorjela više od 24 časa i trovala preko petnaest hiljada stanovnika. I to se ponavlja svake godine. Problem sa ovom deponijom traje više od deset godina, a odgovornost se prebacuje s FBiH na RS i obratno. Projekat za sanaciju ove deponije postoji, ali je problem obezbijediti 300 hiljada maraka za njeno saniranje.

Ali i kada postoji rješenje i novac, u našim institucijama se iznađe problem. Tako je projekat regionalne deponije u Unsko–sanskom kantonu propao, iako je Svjetska banka odobrila kredit od pet miliona maraka, novac je potrošen za izradu potrebne dokumentacije te za plate i doprinose zaposlenih u preduzeću "Regionalna deponija USK".

Kredit će vraćati građani sve do 2029. godine.

Deponije pored rijeka su možda najdraže nadležnima jer u vrijeme velikih poplava rijeka se izlije pa cijela deponija ode sa vodom. Tako se raščisti lokalitet deponije bez finansijskih ulaganja. Otpad zagadi vodu, smeće se zadržava na drveću duž korita rijeke i to postane problem druge lokalne zajednice. Tako je rijeka Spreča prilikom poplava odnijela deponiju iz Petrova u Doboj.

Na ovaj način zagađenje možda da se prelije i u drugu državu. Čapljinska divlja deponija na obali Neretve postoji već sedamdeset godina. U međuvremenu ova divlja deponija je postala legalna, ali i dalje zapuštena i nesređena. Ako bi dospjela u Neretvu, otpad bi otplovio u Hrvatsku, odnosno u EU. A blizina EU znači da bi možda Evropska unija i trebalo da riješi ovaj problem. Svakako ne bi bilo prvi put da za nama drugi popravljaju ono što smo sami upropastili.

Malo je deponija koje ispunjavaju sanitarne uslove tako da između divljih i registorvanih deponija nema neke velike razlike. Efekti na životnu sredinu su isti, jer needukovano stanovništvo odlaže zajedno sve, od bio, hemijskog, industrijskog do otpada koji bi se mogao reciklirati. To se potom pali ili zatrpava u tlo, a zagađenje dospije i do naših domova. Na ovaj ili onaj način.

(Kolumne „Zeleni talas", u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom „Fridrih Ebert“ u BiH) 

Autor: Impuls

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU