fbpx

Džoli

„Kvir borba je uvjek bila i ostaće borba oslobođenja, te nikako ne smije biti shvaćena isključivo kao borba za prihvatanje samo LGBTIQ identiteta… Naravno da je naša borba u korist cijelog društva. Društvo je ekosistem, te je iluzorno vjerovati da oslobođenje kvir zajednice može da teče bez klasnog oslobođenja, kao i oslobođenja u odnosu na rasnu opresiju, ali i ekološko nasilje i specizam.“

Razgovorom sa Jovanom Džoli Ulićevićem iz Asocijacije Spektra, htjeli smo da osvježimo javnu riječ sa malo drugačijim perspektivama na trenutni društveni kontekst, izazove sa kojima se suočava pojedinac,  ali i da se dotaknemo manje poznatih aspekata Queer kulture, društvenog angažmana i modernih izazova sa kojima se suočavaju politički i društveni subjekti na lijevom spektru ideja.

Povod za razgovor su Ulićevićevi česti osvrti na savremenu ljevicu i njeno nasljeđe, ali i njegovo odlučno afirmisanje novih vrijednosti i značenja kroz aspekte feminističke filosofije, Queer kulture i lični društveni angažman.

Polazeći od interesantne teorijske konstrukcije ,,Od Ranjivosti do Bunta“ američke feministkinje i kvir teoretičarke, Džudit Batler osvrnuli smo se na razvoj Queer pokreta u Crnoj Gori, ideološke i kulturne pozadine istog, ali i društvene konsekvence sugerišući na integralnost ovog koncepta.

Od Queer oktobra…

Počevši od kraja prošle godine kada su se desila značajna pomijeranja na društvenoj i političkoj sceni i kada je potraga za novim značenjima bila još potrebnija i izvjesnija, osvrnuli smo na aktivnosti Queer pokreta dodatno otežanim i pandemijom Korona virusa.

Možemo reći da je oktobar mjesec, istorijski poznat kao revolucionaran, a i kod nas se pokazao kao progresivan kada je LGBTQ populacija u pitanju. Međunarodni dan autovanja je u oktobru, a istog mjeseca je u Crnoj Gori prije nekoliko godina bila i prva povorka ponosa.

Koliko je posla već završeno u pravcu emancipacije, da li se možemo nadati da će za neku godinu svaki mjesec biti i queer mjesec, ne samo oktobar?

,,Volio bih da možemo tome da se nadamo, međutim, mislim da je zaista prerano govoriti o tome. Koliko god se čini da su prava unaprijeđena, i dalje se na svakom koraku susrijećemo sa odbacivanjem i nasiljem – fizičkim, seksualnim, psihološkim, ekonomskim. Takođe, mislim da je velika greška nadati se lineranom progresu, te da treba da budemo spremni i na određene regrese.“

Kako danas vidiš ,,autovanje“ u kontekstu šire društvene slike? I da li možemo reći da ono više neće biti vezano samo za rodni identitet i sekusalnost, te da vaša borba može koristiti cijelom društvu na putu emancipacije od neslobode, robovanja stereotipovima, autocenzuri i cenzuri itd?

Kvir borba je uvjek bila i ostaće borba oslobođenja, te nikako ne smije biti shvaćena isključivo kao borba za prihvatanje samo LGBTIQ identiteta. Da, mi artikulišemo naše zahtjeve kroz borbu za rodnu ravnopravnost, ali uvjek naglašavajući intersekcionalan pristup.

Autovanje je hrabrost i radikalan čin, te biti kvir znači stalno propitivati norme i prevazilaziti ih, praviti nove konfiguracije i navigirati kroz društvenu stvarnost, ujedno je i mijenjajući je. Naravno da je naša borba u korist cijelog društva. Društvo je ekosistem, te je iluzorno vjerovati da oslobođenje kvir zajednice može da teče bez klasnog oslobođenja, kao i oslobođenja u odnosu na rasnu opresiju, ali i ekološko nasilje i specizam.

Samim tim kvir borba je borba protiv hijerarhije, opresije i zloupotrebe moći, te nam svima donosi nove narative koji, za mene barem, zaista jesu oslobađajući.

Mentalno zdravlje

Kao intersekcioni društveni angažman, Kvir kultura i aktivisti se bave i problemom mentalnog zdravlja u procesu inkluzije i integracije LGBTIQ zajednice u društvo, te izazovima sa kojim se suočavaju svi pripadnici te zajednice, počevši od susreta sa sobom, preko porodice do društva, pa institucija.

Kako čuvati mentalno zdravlje na kolektivnom nivou?

Često razmišljam o ovome, naročito u odnosu na ekspanziju narativa „self-care-a“, koji je vrlo individualistički koncept koji meni nije blizak. Mislim da kolektivno mentalno zdravlje možemo čuvati ako nađemo načine da brinemo i o sebi kao individuama, ali i o društvu kolektivno. Mislim da moramo da izađemo iz koncepta da brinemo samo o sebi ili o najužoj porodici. Naši/e najbliži/e su mnogi ljudi i van toga kruga.

Dodatno, cijeli koncept solidarnosti mislim da je nužno shvatiti u odnosu na naše zdravlje, fizičko i mentalno. Zdravlje nije samo da nas nešto ne boli, već da se dobro osjećamo, zaista, autentično, a ne možemo se dobro osjećati dok živimo u društvu punom nasilja i opresije. Stoga mislim da je i zdravlje povezano sa time kakve odnose imamo, kako nas društvo tretira i kako mi društvo tretiramo, kako tretiramo prirodu, koja nam je neophodna za zdravlje i opstanak, kako tretiramo druga živa bića itd.

Ja zaista vjerujem da je etično življenje dio našeg puta ka kolektivnom zdravlju. Kako da mi bude dobro dok je nekome drugome loše? Jedan citat od Ničea mi je uvjek u glavi, iz ,,Tako je govorio Zaratustra“, parafraziraću – Nijesmo najokrutniji prema onima koje mrzimo, već prema onima prema kojima smo ravnodušni.

Za mentalno zdravlje je potrebno da ne budemo ravnodušni, ni prema sebi ni prema drugima. Konekcija zahtijeva napore i mnogo samorefleksije, što je naročito teško u konzumerističkom društvu u kojem nas toliko stvari diskonektuje. Mi već živimo distopiju, ne moramo da čitamo Orvela da bismo je zamislili/e. Međutim, nekako dio moje imaginacije i moj najveći pokretač jeste da se upravo radikalnom konekcijom možemo boriti protiv raznih distopijskih narativa, koji nam oštećuju zdravlje.

Mentalno zdravlje sa aspekta ljevice

U svom javnom djelovanju, Ulićević sečesto osvrće na probleme savremene ljevice i mogućnosti liberalizacije društva, te je u vezi sa mentalnim zdravljem izdvojio intervju pod naslovom ,,Iz empatije dolaze novi modeli organzovanja urađen sa autorkama knjige ,,Od melanholije do pobune. Emocionalno mapiranje levice i feminizma“ Ane Blaževe i Lidije Vasiljević.

Na taj način Ulićević ukazuje na mentalno zdravlje sa aspekta odnosa ljevice i savremenog kapitalističkog sistema danas. Kapitalizam komercijalizuje svaku emociju, pogotov strah, a ljevica se distancira od ,,individualne patnje“.

Koji je recept za ,,biti mentalno zdrav“ u sudaru dva suprotna koncepta društva i življenja kojima je čovjek izložen?

Mislim da ljevica mora da se pozabavi patrijarhalnim stavovima unutar sebe da bi uopšte mogla da razmišlja o ulozi empatije u modelima organizovanja. Feminističke prakse brige nas uče o tome. Nije dovoljno da intelektualizujemo, kao što nije dovoljno ni da samo djelamo. Moramo da razgovaramo, da se slušamo, da osjećamo jedni s drugima.

Diskreditacija stavova jer su emotivni, samo po sebi govori kako tretiramo emocije i empatiju. To je patrijarhat koji nas uči da možemo da se borimo samo ako smo smireni, racionalni, strateški ako pristupamo, bez emocija – kao da su emocije u suprotnosti sa svim ovim.

Mislim da kad dozvolimo sebi emocije i to famozno pitanje „Zašto ja ovo osjećam/mislim“, da onda možemo da pristupimo mnogim problemima značajno drugačije. Svi mi imamo svoje vrijednosne sisteme, na osnovu njih kritikujemo, pozdravljamo, itd. Kad neko kaže da „objektivno priča“, ja odmah shvatim da se nije previše zadubio/la u određenu tematiku, jer ne postoji objektivno mišljenje.

Međutim, mislim da kad shvatimo subjektivnost svojih stavova, da se onda otvara prostor za dijalog u koji ćemo biti investirani sa ciljem da razumijemo, a samim tim i mijenjamo i budemo promijenjeni.

Moć umjetnosti

Asocijacija Spektra često forsira umjetničke forme i pokušava podizati svijest kroz umjentički narativ. Čini se da se ljudi mogu bolje prepoznati i povezati kroz umjetnički žanr koji prate bez obzira na naciju, pol, rod ili socijalni status.

Kolika je moć umjetnosti u tom pravcu i kakva su vaša iskustva sa afirmisanjem queer kulture i politike kroz umjetnost?

Moć umjetnosti je beskrajna i Spektra prepoznaje to, koristeći umjetnost ne samo kao alat za zagovaranje, već šireći prostor za naše autentične izražaje. Kvir umjetnička scena je počela da se razvija, naročito zahvaljujući Kvir Montenegru i Juventasu.

Ono što je Spektrin cilj je da se takođe, otvara prostor za afirmaciju onoga što se zove „amaterska umjetnost“, a što je izražaj svih nas koji smo marginalizovani i nemamo pristup mnogim krugovima, pa samim tim ni umjetničkim.

Umjetnost je, kao i znanje, često pitanje elita, te vrlo moramo da pazimo da li se nazivamo umjetnicima, ili dodajemo taj prefiks „amaterski“. Naša ideja je da svojim stvaranjem redefinišemo umjetnost kao i druga polja, dozvoljavajući sebi samoodređenje, izražaj i dozvoljavajući sebi da budemo kvir.

Da li se može pričati o prvim oblicima queer umjetnosti u Crnoj Gori i da li ima vidljivih elemanata queera u današnjem izrazu kod nas?

Naravno da može. Imali/e smo kvir predstave „Mlijeko u prahu“ i „Pometnja pitomca Terlesa“, koje je kreirao ATAK uz podršku Kvira i Juventasa.

Imali/e smo brojne izložbe, filmove, performanse, zbirke priča.

Kvir umjetnost živi bez dozvole i nije je moguće suzbiti, jer ta sloboda mora da se izrazi i živi unutar različitih konfiguracija našeg društva. Elementi kvir kulture su vrlo vidljivi, samo je važno đe gledamo i kako prepoznajemo kvir. Kvir sam sebe prepoznaje i ubijeđen sam da živi u svima nama, samo je važno pogledati u sebe.

Matrix, alhemija transformacije i ljevica

Kad smo kod moći umjetnosti da izađe iz okvira trenutnog i mogućeg, mnogima je je asocijacija na to –  film koji svi volimo – Matrix, u režiji braće, odnosno sestara Vačovski.

S jedne strane, snimali su jedan kultni film o svijetu iz kojeg je nemoguće izaći, čiji smo svi zarobljenici, a s druge strane oni sami su uspjeli da izađu iz jednog, po njih, neželjenog Matrix-a. Prošavši kroz bukvalno alhemijski proces našli su sebe i svoju rodnost u tijelima žena.

Kako vidiš da kao društvo možemo proći kroz tu alhemičnu transformaciju vrijednosti, principa pa i identiteta? napustiti ono što nas koči i krenuti dalje – van matrixa? koja je alhemija tu potrebna?

Što se transformacije tiče, mislim da je uveliko prolazimo, te da to nije i neće biti jedan događaj. Transformacija se dešava kako spontano, tako i namjerno, te je to jedan proces kako ga ja vidim. Vrijednosti i principi proživljavaju stalnu metamorfozu, identiteti takođe.

Kada su zamjerali Fukou „nedosljednost“, uvjek je odgovarao: Nijesam radio kao pas toliko na sebi, da bih ostajao isti“. Mislim da treba da budemo ponosni na svoju adaptivnost i sposobnost da rastemo i da se mijenjamo. Ovdje ne bih brkao sposobnost transformacije sa nepostojanošću i oportunizmom – ali opet, to je na osnovu mog sistema vrijednosti.

Matrix je odličan film koji nas tjera da razmislimo koju pilulu ćemo da progutamo, a neke pilule teže prolaze kroz grlo. Takođe, tjera nas da redefinišemo svoje poimanje stvarnosti, što je nekad najteže, jer svi rađe biramo stvarnost koja čini da se osjećamo sigurnije. Zato danas mnogi od nas žive u svojim „balonima“, odnosno uskim krugovima koje čine ljudi koji podržavaju naše stavove i vrijednosti. A jako je teško izaći iz tih krugova, jer zaista mikroagresije i agresije koje doživljavamo u drugim krugovima, naročito kad pripadamo duboko marginalizovanim grupama, zna da bude vrlo retraumatizirajuće.

Naravno da nemam rješenje, niti odgovor na postavljeno pitanje, ali mislim da dok god tražimo rješenje – dobro je. Jedan dio rješenja ćemo donijeti mi, svojim namjerama, a drugi dio spontanost vremena i mnogih procesa. Nijedna ideja ne zaživi dok nema dovoljno receptora u društvu za koje će se „zakačiti“, što je razlog zašto moramo biti uporni i dosljedni, ali i vrlo adaptivni.

Da li danas ljevica, koja je u svojim novim formama sve aktivnija u kritici savremenog sistema, može ponuditi neku društvenu, kulturnu i političku alhemiju u tom pravcu?

Svakako da može, pod jednim uslovom – da shvatimo da „ljevica“ kao homogena cjelina ne postoji. Mislim da bez lijevih politika nemamo čemu da se nadamo, naročito ako uzmemo u obzir da smo po svemu što nam nauka danas govori u sred sopstvenog masovnog izumiranja. Kako da adresiramo uništavanje ekosistema, globalno zagrijavanje, rastuće socijalne nejednakosti bez lijevih politika?

Kako da adresiramo društvene opresije bez razumijevanja klasnih aspekata istih? Ono što mislim da je važno je da ne dajemo prednost isključivo lijevim politikama, već sprezi između ljevice, intersekcionalnog feminizma, pokreta za rasnu pravdu, ekološkog aktivizma i pokreta za oslobođenje životinja, jer naše stvarnosti ne postoje u jednom aspektu, već svim aspektima naših života. Kad shvatimo povezanost svega što radimo, onda mislim da možemo mnogo bolje upotrijebiti i ljevicu i sve navedene pokrete.

Takođe mislim, ako konkretno o ljevici pričamo, to je da mora da redefiniše svoje narative, jer mi se čini da u utakmici ljevica-desnica, desnica za sad vodi bar 0:3, uzevši u obzir da je uspjela da ubijedi baš one kojima ljevica najviše treba, u suprotno.

Politika

Kako vidiš isključenost žena iz važnih političkih odlučivanja i šta bi poručio novim nosiocima vlasti?

Vidim je kao pogubnu, ali ne i iznenađujuću. Isključenost žena iz donošenja odluka je nešto što je suština patrijarhata, koji vrlo živi i dalje. Ako ne vidimo isključenost, onda ćemo da naiđemo na tokenizaciju. Mislim da i ovo treba prepoznati.

Ono što mislim da je vrlo značajno je i činjenica da žene ne pristaju na to. Primjera radi, Centar za ženska prava je ovo pitanje vrlo stavio u javni diskurs, iako je bilo dosta napora da se skrajne sa strane. Dodatno, Vala Ljeposava, stranica na društvenim mrežama, nam svima daje humora i kritičkog osvrta na mnoge procese, ne štedeći nikoga, što mislim da djeluje vrlo osnažujuće na sve nas koji se identifikujemo ili osjećamo kao svoje ženske i feminističke prostore.

Kod ljevice primjećuješ sve više mizoginije? Da li je to dio opšteg, ne samo lijevog trenda u evropskim zemljama i kako misliš da će to uticati na rodnu ravnopravnost u politici XXI vijeka?

Mislim da je jedan od najvećih problema ljevice definitivno uvjek bila mizoginija, koja nikad nije do kraja adresirana. Ono što sad vidimo jeste rast prisustva desničarskih narativa unutar određenih grupa ljevice, koji pokazuju isključivost prema svima nama koji svojim rodom i/ili seksualnošću dovodimo u pitanje status quo.

Često se npr LGBTIQ osobama, a naročito transrodnim osobama zamjera zalaganje za ljudska prava i slobode, nazivajući našu borbu „politikom identiteta“ i označavajući je neoliberalnom. Ništa novo u tome. U borbi za moć, uvjek je nekome potreban „drugi“, i to su uvjek oni najmarginalizovaniji.

Mizoginija svuđe jača, jer je patrijarhalnim vrijednostima uvjek potrebno da ona postoji i po potrebi se vadi iz fioke, ili izbija iz površinskih slojeva „političke korektnosti“. Upravo zato mislim da je vrijeme da prestanemo da govorimo o toleranciji, kao uspjehu. Tolerancija je trpljenje, tiha opresija. Moramo da govorimo o razumijevanju, prihvatanju, samorefleksiji unutar svih pokreta, a naročito onima koji se nazivaju „oslobodilačkim“.

Današnje mizogine struje, koje se ne ogledaju samo u „pro-life“ pokretima i ckrvenim strujama, već i u određenim grupama ljevice, ali i unutar djelova feminističkog pokreta, podrazumijevaju jedan široki „anti-rodni“ pokret koji svuđe jača i vrlo se umrežava. Tu imamo neke nespojive koalicije i savezništva, što nam govori koliko vrijednosti znaju biti fluidne zarad fluidnih interesa. Trebamo biti svjesni/e ovoga, te insistirati na intersekcionalnoj borbi, koja će prepoznati kako otvorenu, tako i perfidnu mizoginiju i pozvati sve strukture na odgovornost.

Kako queer narativ da zauzme svoje mjesto u politici?

Volim da vjerujem da je Queer narativ već zauzeo svoje mjesto u politici, te da vrlo navigira i između tokenizacije i pinkwashinga, ali i narativa mržnje i opresije. Često se predstavlja kao da smo pasivni posmatrači procesa, koje političari koriste za svoje interese. Ja ne mogu da prihvatim tu poziciju. Mislim da vrlo aktivno djelujemo, vrlo kvir i buntovno, a opet strateški.

Političke strukture koje su danas podržavajuće prema LGBTIQ osobama, sadrže većinu ljudi koji juče nijesu imali razumijevanja. Ko je tačno uticao na promjenu njihove svijesti? Neki su možda došli do razumijevanja sami, ali mislim da se uvjek zaboravlja da smo mi mijenjali narative od ekstremno homofobnih, te izjava ministara iz vlasti poput „toga ođe nema“, do nekih koji danas brane „civilizacijske vrijednosti“. Ja pozdravljam tu promjenu retorike, i vrlo sam ponosan na sav trud koji smo uložili u to.

Dodatno, Zakon o životnom partnerstvu lica istog pola se itekako pripisuje kao zasluga prethodnoj vlasti. A ko je zagovarao za usvajanje tog zakona? Ko je posvetio život tome da taj zakon bude korektno rješenje? Da se argumentuje kako treba? – Kvir zajednica.

Kad pričamo o mjestu kvira u politici – sjećamo li se da je Prajd od početka bio intersekcionalan, i jedini pokret, zajedno sa osmomartovskim, koji je bio intersekcionalan. Vrlo je zanimljivo da se upravo ta dva protesta nikad ne pominju kad pričamo o građanskim protestima u javnom diskursu, a to su pokreti koji su kritikovali ne samo mizoginiju i sve njene derivate (homofobiju, bifobiju, transfobiju, interfobiju), već i kapitalizam, korupciju, rasizam, nepoštovanje radničkih prava, nepotizam, deklarativno zalaganje za ljudska prava itd.

Kvir vrlo ima svoje mjesto u politici, samo je pitanje koliko to prepoznajemo kao društvo.

Izazivati status quo

Izazivati ustanovljeni konsenzus danas je imperativ svih slobodomislećih ljudi. Pored svog aktivizma, Ulićević, preispituje i nadograđuje mogućnosti Queer-a i kroz konsultovanje literature. Jedan interesantnijih naslova koji je podijelio sa javnošću je i Queering Anarchism, što nam je dalo povoda da popričamo o političkim potencijalima LGBTIQ zajednice u pravcu u stvaranju novih prostora i identiteta.

Da li misliš da je dovoljno bunta među LGBTIQ zajednicom ili ima prostora za još glasnije i bezobraznije djelanje?

Uvijek postoji prostora za glasnije i bezobraznije djelovanje. Ne mislim da je jedan ispravan način djelovanja, i mislim da treba i da prestanemo da tražimo jedan način.

Ono što bih volio da vidim jeste spontano reagovanje i djelanje, kao i udruživanje u neformalne grupe i inicijative, koje bi mogle da djeluju subverzivno, kvir, anarhistički i na mnogo drugih načina, te da kritikuju apsolutno sve, jer ono što trenutno vidim jeste da se baš od nas aktivista/kinja očekuje jedna vrsta retorike, koja je, kako sam već rekao, isključivo racionalna i objektivna, a dovoljno politički korektna i pomirljiva, što mislim da su patrijarhalni obrasci i zahtjevi.

Želim da budemo vrlo kvir i da spajamo nespojivo, da nadilazimo, da se suprotstavljamo očekivanjima i da kreiramo svoje narative.

Da li će u politici XXI vijeka u Crnoj Gori, pored nacionalnog imati mjesta i za ostale identitete? Zašto ovi drugi ne mogu doći na red?

Što se tiče identiteta, vjerujem da u Crnoj Gori, postojalo mjesto ili ne, ti identiteti postoje. U javnom diskursu se nacionalni identitet najviše provlači, jer se vrlo manipuliše sa istim. Nijesam stava da ne bismo razmišljali o nacionalnom identitetu da živimo ekonomski bolje. To mi je takođe ekonomski redukcionizam i romantizovanje zapada. Mi ođe pokušavamo da primijenimo neoliberalne politike kao najprogresivnije moguće, odbijajući da vidimo da te iste politike doživljavaju krah širom tog istog zapada koji zovemo naprednim i srećnim.

Mislim da nema ni napretka ni sreće za nas, dok ne sagledamo sebe u svom kontekstu, u odnosu na svoje nasljeđe, svoje identitete, i adresiramo te identitete kao važne, paralelno s tim radeći na ekonomskom napretku.

Nije ili-ili. Ja mislim da smo mi vrlo ambivalentni u odnosu na sopstvene identitete, s jedne strane ih se čvrsto držimo, a sa druge želimo pošto poto da ih odbacimo kao retrogradne. U takvom jednom kontekstu, mislim da je vrlo kvir posjedovati svoj nacionalni identitet, ne dozvoljavajući sebi da sklizneš u nacionalizam, već čuvati ono što jeste dobro u tvojoj tradiciji, ali integrisati i druge svoje identitete, uključujući rodni/seksualni, klasni, etnički, vjerski, politički i mnoge druge.

Eto i odgovora zašto ne mogu ovi drugi doći na red, prije svega jer još nemamo kolektivnu svijest o tome da možemo istovremeno da budemo više identiteta prihvatajući ih, i čak nešto više od identiteta, da prevazilazimo identitete ili da ih odbacujemo. Mislim da nam fali dosta kritičke misli, koja ne postoji bez samorefleksije.

Šta bi sugerisao i poručio predstavnicima Vlade u pravcu stvaranja novog društvenog konsenzusa i društva po mjeri svih?

Sugerisao bih im manje populizma, više rada i otvorenosti u komunikaciji i saradnji. Mislim da nam je svima dosta autoritarnih načina djelovanja začinjenih populizmom, osnaživanjem podjela i eksploatisanjem naših identiteta.

Mislim da je sad na nama, da držimo one koji nas predstavljaju odgovornim i da pratimo, kritikujemo, učestvujemo, da se pitamo i da ne dozvoljavamo da drugačije bude.

Ono što zahtijevam od ove Vlade jeste da demonstrira napore za unapređenje u oblasti rodne ravnopravnosti (uzimajući intersekcionalan pristup), antikorupcije, zelenih politika, reformi sistema i mnogih drugih obećanih stvari, te da ne preuzme neke šablone djelovanja koje želimo da vidimo iza nas.

Upravo smo zato, u okviru organizacija Juventas, Queer Montenegro, Spektra, Stana i Link, kreirali/e i poslali/e Vladi Crne Gore Platformu zajedničkog djelovanja sa jasnim i konkretnim zahtjevima, koji se odnose na kreiranje demokratskog, antifašističkog, sekularnog društva socijalne pravde i društva u kom svi građani i građanke uživaju ljudska prava, bez obzira na lična svojstva, društvo u kojem su diskriminacija, stigma i mržnja prema drugom i drugačijem svedena na najmanju moguću mjeru na društvenom i sistemskom nivou.

Platforma je predstavljena u januaru, na diskusiji na koju su pozvani/e svi/e ministri/ke.

Šta možemo naučiti od premijerke Novog Zelanda?

Odakle početi? Prije svega način komunikacije sa građanima/ka svoje zemlje, koji je ljudski, pristupačan, bez pokazivanja superiornosti. Možemo da naučimo od nje kako se sluša, kako se uključuju u rad grupe koje su marginalizovane, počevši od nativnih grupa, do kvir zajednice, kako se radi na poštovanju rodne ravnopravnosti, kako mentalno zdravlje može da se postavi kao prioritet u državi, kako se reaguje kad dođe do pojave nasilja i još mnogo toga.

Samo se bojim, da se na nju, slabo ko od naših političkih struktura ugleda.

Ekologija i Queer pespektive

Ekologija je polje na kojem ne bi smjele da postoje klasne, političke, nacionalne, rodne i seksualne razlike. Priroda, životni prostor i sve u vezi sa njima su naš izvor života i trebalo bi da se oko istih rodi novi društveni konsenzus, a protiv rigidnih ekspanzivnih sistema mišljenja i djelanja. Ulićević kao ljubitelj životinja,  integralista po pristupu stvarnosti, ne isključuje ekologiju kao oblast u kojoj treba voditi bespoštednu borbu za bolje društvo.

Priroda je višeidentitetska i manje podložna ljudskoj normativnosti, pa i heteronormativnosti. Priroda je zapravo Queer po sebi. Opet,  čovjek je eksploatiše po svojoj volji i normama, a po istim mjerilima i štiti, često pogrešno.

Da li u queer teoriji ima recepata da se ovako rigidan i anti-ekološki sistem promijeni?

Volio bih da kažem više svoje mišljenje ođe, nego da se pozovem na teoriju. Eksploatacija prirode je duboko patrijarhalna i mizogina. Čovjek ima strah od prirode, isto kao što ima strah od rodnog oslobođenja, zato mislim da neminovno neki odgovori leže u feminizmu, kviru i lijevim politikama, jer su po prirodi nehijerarhijske, solidarne i promovišu politike brige, što je sve što nam je potrebno da odbranimo prirodu od sebe samih.

Da li misliš da LGBTIQ aktivisti moraju više biti na terenu u odbrani prirodnih dobara ili misliš da još to nisu u mogućnosti?

Mislim definitivno da ekološka borba mora biti dio borbe za rodnu ravnopravnost, te da su neodvojive. Tu se ne radi samo o ekološkoj svijesti, koja naravno često izostaje u društvu, već i o cijelom sistemu koji bukvalno pritiska sve grupe da se bave isključivo svojim pravima.

Uzevši u obzir način života i da većina aktivista/kinja civilnog sektora radi 12+ sati dnevno, samo u okviru svojih organizacija, te da je velika borba imati i lični život u odnosu na to, neđe je i shvatljivo zašto se svako drži svojeg tematskog polja. Međutim, mislim da je neophodno da pričamo o ekologiji, jer iako se većini čini apstraktna, i kao nešto što se svodi na štedne sijalice ili nebacanje smeća na ulicu, ekologija je mnogo više od toga.

Citirao bih brazilskog aktivistu Chico Mendesa – ,,ekologija bez klasne borbe je samo baštovanstvo“.

Moramo da shvatimo da je ekološka borba najznačajnija borba ovog vijeka i da se mora posmatrati intersekcionalno, inače završavamo priču zvanu čovječanstvo.

Zato treba da pozivamo na odgovornost kad nam se prodaje priča o štednim sijalicama, ali zato niko ne želi da reaguje povodom mini hidroelektrana, ili životinjske industrije, koja je jedan od 3 najveća zagađivača na svijetu, kako atmosfere, tako i prirode. Ne želimo da pozivamo na odgovornost kompanije nafte i gasa, i ne pada nam na pamet da adresiramo rastuće ekonomske nejednakosti koje takođe nepovratno utiču na ekologiju. Možda da se osmjelimo da pomenemo progresivno oporezivanje? Ne, to je previše radikalno. Možda da osnažimo biljnu proizvodnju umjesto životinjske, jer je jeftinija, zdravija, efikasnija i ne ostavlja toliki karbonski otisak? Ne, i to je previše radikalno. Možda da osnažimo javni i biciklistički prevoz, pošto u Podgorici će uskoro biti više auta nego ljudi? Ne, to nije prioritet…

Mnogo stvari je uvezano, a koja je poveznica sa klimatskim promjenama i marginalizovanim grupama – upravo ta što ćemo mi prvi da uvjek izvučemo deblji kraj u odnosu na zdravlje (fizičko, psihičko, socijalno), a u odnosu na klimatske promjene.

Komfor je luksuz, ravnodušnost je bahatost, a ta bahatost nam dolazi glave. Da zaključim, da, LGBTIQ aktivisti/kinje treba da se bave ekologijom, nužno je. Takođe, oni koji se primarno bave ekologijom i zelenim politikama treba da uzmu sve ovo u obzir i da povedu primjerom.

Izvor: Kombinat

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU