fbpx

amazon black friday protest milton keynes 1

foto

Briga o mentalnom zdravlju zadnjih godina se intenzivira, bar u bogatijem dijelu svijeta. Otvorenije se govori o problemima i razmjerama, ali se uzroci i dalje pripisuju situaciji svakog pojedinca, od porodične do društveno-ekonomske. Ni sada se, međutim, ne govori o ukorijenjenosti tih pojedinačnih situacija u ključnom obilježju kapitalizma – izrabljivanju, odnosno u samoj prirodi najamnog rada koji ljude čini bolesnim.

Piše: Meagan Day

Razgovor s autorom jedne novije studije fokusiran je upravo na tu tezu, koja povlači i pitanje rješenja. Do sada se odgovornost prebacivala na radnike i od njih očekivalo da raznim individualnim potezima, recimo praktikovanjem meditacije, stvore radno okruženje povoljnije za mentalno zdravlje. Ako je pak prauzrok eksploatacija, onda rješenje mora biti radikalno – mora se ljudima vratiti autonomija rada i kontrola nad raspodjelom plodova rada. Bez te autonomije, u procjepu između težnje za slobodom i nužnosti potčinjavanja gazdama radi materijalne egzistencije, formira se ličnost koju Fromm opisuje kao tjeskobnu, bespomoćnu, automatizovanu. Da bi funkcionisala, bježi u konformizam i otud je lak plijen za autoritarne režime ali i neoliberalizam, koji kao lijek za duboku, temeljnu frustraciju najamnog radnika, radnika koji faktički radi prvenstveno za drugog, nudi – (samo)reklamu i potrošnju. (@RiD)

S engleskog prevela: M. Evtov

Ne treba osobite pameti da se zaključi da nedovoljna naknada i prekomjeran rad dovode do psihičkih tegoba. Ogroman broj istraživanja javnog zdravlja podupire ovaj zaključak ustanovljavajući snažnu vezu između mentalnih bolesti i socioekonomskog statusa. A socioekonomski status jasno pokazuje ko najteže radi a najmanje je plaćen, ko ima najmanje slobodnih sati i resursa da se brine o sebi i ko je najviše otuđen od svog rada i često izvršava zadatke pod strogim nadzorom.

Nova studija objavljena u časopisu Epidemiology potvrđuje ovu vezu, te tvrdi da su se dosadašnja istraživanja ograničavala na očigledne markere socioekonomskog statusa – poput dohotka, obrazovanja i profesionalnog prestiža. Autori ove studije tvrde da istinsko razumijevanje društvenih uzroka mentalnih bolesti zahtijeva od istraživača razmatranje procesa u korijenu socioekonomskog raslojavanja, dakle: eksploatacije.

U tu svrhu su istraživači pokušali izmjeriti odnos između mentalnih bolesti i stepena eksploatacije, definišući ovaj odnos kroz vrijednost stvorenu radom radnika koja se tom radniku ne vraća. Ustanovljena je snažna veza između ova dva elementa.

Naslov rada, „'Zmija njihovih muka': eksploatacija kao strukturna determinanta mentalnih oboljenja“, referira na odlomak [iz Kapitala] Karla Marxa. Eksploatacija ili izrabljivanje po Marxu je motor kapitalizma, proces koji generiše profit i održava čitav sistem. Izrabljivanje je, dakle, osnovno obilježje kapitalizma, a izrabljivanje pogoršava mentalne bolesti – iz toga slijedi da rješenje krize javnog mentalnog zdravlja mora uključiti antikapitalističku politiku.

O tome kako i zašto je provedena ova studija i o njenim akademskim i političkim implikacijama, novinarka Jacobina Meagan Day razgovara sa Setom J. Prinsom, vodećim autorom ovog rada, inače docentom za epidemiologiju i sociomedicinske nauke na fakultetu za javno zdravstvo Mailman School of Public Health univerziteta Columbia.

MD: Koje je glavno pitanje na koje ste tražili odgovor? A šta su nedostatci dosadašnjih istraživanja?

SJP: Poticaj za ovo istraživanje i po meni najvažnije pitanje jest: kako kapitalizam utiče na ljudsko zdravlje?

Ovom oblašću dominiraju istraživanja javnog zdravlja koja se obično fokusiraju na pitanja u trendu, takozvane socijalne odrednice zdravlja. I mislim da mnogi koji ih proučavaju istinski ne shvataju pitanje klase. Klasu često smatraju individualnom karakteristikom, bilo naslijeđenom ili stečenom. Nečiji prihodi, godine obrazovanja i prestiž posla – sve se to smatra osobinama određene osobe.

Ali ko god čita Jacobin zna da klasa nije individualna karakteristika, nego društveni odnos – kako nas je naučio Marx. A eksploatacija je jedna od odrednica tog društvenog odnosa. Eksploatacija se ne ogleda u vašem godišnjem prihodu, nego onom dijelu vrijednosti koji vi proizvedete a prisvaja ga neko drugi.

Društvenim naukama dominira pristup koji se svodi na analizu godišnjeg dohotka i godina obrazovanja pojedinaca, što se onda stavlja u obrazac i sagledava kako je sve to povezano s fizičkim ili mentalnim zdravljem. Postoji ogroman broj istraživanja na toj osnovi, a zdravstveni nalazi na bazi tih podataka ukazuju na vrlo jasne društvene razlike.

Ali fokus na ovu vrstu razlika, po marksističkoj teoriji, u stvari skriva mehanizam u pozadini. Eksploatacija zapravo strukturira vrste zanimanja, prihoda, obrazovnih mogućnosti itd. koje ljudi imaju na raspolaganju. Pošto eksploatacija proizvodi nejednakost, ona je i razlog što se ljudi razbolijevaju. Koliko god ovo bilo očito, u literaturi se za to vrlo rijetko nalaze empirijski dokazi. To je, dakle, bio cilj ovog rada.

MD: Studijom je utvrđena snažna veza između eksploatacije i mentalnih bolesti. Za mjerenje mentalnih bolesti koristili ste Kesslerovu ljestvicu, koja se često koristi u ovom području istraživanja. Ali mjerenje eksploatacije nije baš uobičajeno. Kako ste se upustili u mjerenje eksploatacije?

SJP: Jedan od izazova istraživanja koja se provode na bazi podataka na nivou cijele populacije, a ne na malim uzorcima, sastoji se u tome što mnoga od njih koriste dugogodišnja ispitivanja koja sponzoriraju ili univerziteti ili državni instituti za zdravstvo.

Mi smo iz tih podataka mnogo toga naučili, ali njihova pitanja o zanimanjima i poslovima i radnim mjestima uglavnom su, u nedostatku boljeg opisa, pitanja kakva postavljaju gazde. U tim istraživanjima nema one vrste pitanja koja zanimaju radnike, ljevičare i sindikalne aktiviste.

U ovom slučaju je zaista teško izmjeriti stvarnu eksploataciju, po klasičnoj definiciji, jer tu treba znati ne samo koliko neko zarađuje, nego i koliki profit pri tome proizvodi poslodavcu i koliko taj poslodavac troši na plate, kapitalne izdatke, postrojenja itd. Moj dugoročni cilj je da upravo to utvrdim, ali takvih podataka trenutno nema ni u kakvom obliku koji se može povezati s valjanim zdravstvenim podacima.

Shvatili smo da stepen stvarne eksploatacije možemo približno utvrditi analizirajući ono što nazivamo neskrivenom eksploatacijom. Eksploatacija je svojstvena svakoj vrsti najamnog rada, ali je prikrivaju plate ili nadnice. Plata nije jedino mjerilo eksploatacije. Treba vidjeti koliko zapravo neko radi. A mnogi rade znatno duže od standardnih četrdeset sati sedmično.

Mi smo upoređivali dohodak koji bi ljudi ostvarili na osnovu standardne četrdesetosatne radne sedmice s prihodima koje ostvaruju na osnovu stvarnog broja sati koje odrađuju. Pod pretpostavkom da je tokom dodatnih radnih sati produktivnost ista kao i u regularnom radnom vremenu, sve što se proizvede u tim dodatnim satima – ukoliko se radnicima ne plaća prekovremeni rad – ide ravno poslodavcima. Tako smo pokušali utvrditi hipotetički iznos koji bi trebao biti isplaćen za rad, ali nije.

MD: Vratila bih se toj ideji eksploatacije kao mehanizma koji strukturira uslove života i na poslu i van posla. Pretpostavljam da korelacija koju ste pronašli ne znači da ljudi sjede i razmišljaju o tome koliko im se vrijednosti krade, zbog čega se rastuže ili naljute, što im onda pogoršava mentalne bolesti.

Pretpostavljam da je vjerojatnije da stepen eksploatacije zavisi od stepena otuđenosti od posla, ili od toga koliko je neko prisiljen raditi ili prekovremeno ili po čudnim satnicama i, naravno, od toga koliko mu se para uskraćuje za pokrivanje troškova života, a kamoli čega ljepšeg od toga. Da li s pravom pretpostavljam da su to stvarne veze između eksploatacije i mentalnih bolesti?

SJP: Apsolutno. Ova procjena je dakle neka vrsta makroindikatora, ne zavisi od toga jesu li ljudi svjesni ili ne šta im se dešava, tj. kako pravilno pretpostavljate, ne se bazira ni na kakvoj individualnoj percepciji. Postoji ogroman broj istraživanja koji pokazuju kako organizacija i struktura posla utiču na mentalno zdravlje. Sredinom 20. stoljeća se mnoštvo istraživanja bavilo osjećajima nemoći i otuđenosti na poslu. Što je često bilo tretirano kao neravnoteža između zahtjeva posla i količine kontrole koju imate na poslu. Pokazalo se da je sve to povezano s povećanim brojem mentalno oboljelih i s povećanom upotrebom narkotika i drugih štetnih supstanci. A mi zapravo imamo prilično dobre opise toga kako različite vrste poslova djeluju na autonomiju i nadzor nad vlastitim rasporedom i slično.

To su sjajna istraživanja i te mjere zaista zavise od individualne percepcije. Ali smatramo da je eksploatacija nešto što se događa daleko ranije u cijelom procesu, na samo izvoru od kojeg zavise ti do sada istraživani faktori. Što je posao više izrabljivački, to je radno okruženje gore. Mi, naravno, smatramo da se manifestuje kroz karakteristike radnih mjesta, i to je ono što ljudi vide i shvataju.

MD: Ako se uspostavi veza između eksploatacije i mentalnih bolesti, mnogi će sigurno reći da se ovaj problem očito može riješiti eliminacijom eksploatacije. Ali je eksploatacija, po Marxu, osnovna karakteristika kapitalizma, a ne nešto što se jednostavno može isključiti iz našeg ekonomskog sistema. Kakve su implikacije na mentalno zdravlje ljudi u našem kapitalističkom društvu?

SJP: Ovaj tip istraživanja je svojevrsna reakcija na vrstu istraživanja javnog zdravlja koja sva ova pitanja nastoji individualizirati. Tu na kraju dobijete pregršt preporuka za dobrobit na radnom mjestu, te seminare o ravnoteži između poslovnog i privatnog života, a sve to bazično prebacuje odgovornost na radnike – po tim istraživanjima ispada da su sami radnici dužni izaći na kraj s uslovima najamnog rada. Očito će korist od takvog pristupa biti vrlo ograničena i mislim da je upravo to tipično za neoliberalni pristup razmišljanju o javnom zdravlju i intervencijama javnog zdravstva.

Umjesto seminara o ravnoteži između poslovnog i privatnog života, koji su bazično terapija za izrabljivane, trebamo razgovarati o demokratiji na radnom mjestu. Razgovarajmo o vlasništvu radnika. Razgovarajmo o ne-reformističkim reformama koje otkrivaju način na koji smo strukturirali svoja tržišta rada. Poenta ovog istraživanja je u tome da su ljudi zapravo bolesni od same prirode najamnog rada i da to ne možete promijeniti ukoliko se niste spremni suprotstaviti kapitalizmu.

IZVOR: JACOBINE

OBJAVLJENO: 14/12/2020.

rijecidjelo.ba

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU