fbpx

Wol San Liem

 U sklopu konferencije ‘The future is public’ održane u prosincu 2019. od strane Transnacionalnog insituta (TNI), razgovarali smo s Wol-San Liem, voditeljicom međunarodnih odnosa Korejskog sindikata javnih službi i transporta (KPTU).

U Južnoj Koreji, javne kampanje protiv privatizacije javnih servisa provodili su sindikati. Oni su ujedno i glavni faktori mobilizacije ostatka civilnog društva.

Da, naročito u borbi protiv privatizacije, i to ne samo u sektoru transporta, nego i u drugim javim servisima sindikati su ustvari bili ti koji su vodili borbu i na neki način bili u središtu koalicije koja se borila, iako ne u potpunosti. U zdravstvu postoji koalicija između različitih tipova zdravstvenih radnika, a ne samo sindikata, primjerice između doktora i drugih zanimanja u kojima je rad strukturiran horizontalnije; zatim u sektoru energije postoji koalicija sindikata i pojedinih okolišnih organizacija, koja radi na pitanjima energetske tranzicije, ali u kontekstu javnog dobra, a ne privatizacijskih modela, dakle na energetskoj demokraciji. U transportu su, u većini slučajeva borbe protiv privatizacije, npr. metroa, sindikati bili u centru koalicija, a te su koalicije povratno podržavale sindikate kada su provodili štrajkove.

Možete li opisati štrajk radnika metroa i njihovo organiziranje u sindikat? U Europi prevladava percepcija da je Južna Koreja snažno amerikanizirano društvo u kojem dominiraju privatni sektor, platformska ekonomija i prekarnost.

Prisutan je snažan utjecaj američke politike, kulture i kapitala na Južnu Koreju, no već dugo vremena postoje snažni sindikati u javnom sektoru. Oni su se borili protiv privatizacije, i suprotno mišljenju prisutnom u Europi, Koreja nije toliko privatizirana. Ono što imamo uglavnom su državna poduzeća i javne korporacije. Najveći dio njih je u 100%-tnom javnom, tj. državnom vlasništvu, osobito u sektoru javnog prijevoza (metro i željeznice), u sektoru energije također, dok su komunikacije privatizirane. Mirovinski sustav i državno zdravstveno osiguranje nisu ustrojeni kao javni servisi, već kao odvojena poduzeća u vlasništvu države, djelomično su korporatizirani, no i dalje javni – to je ustvari model po kojem funkcioniraju javni servisi u Koreji stoga su manje fragmentirani nego u Europi jer su sindikati zaustavili pokušaje koji su išli u tom smjeru.

Vlast je podržavala privatizaciju, a sindikati su se opirali, pa smo se našli na pola puta i dobili ovakvu strukturu javnoga sektora. Tako su linije 1 do 8 metroa pod upravom jedne jedine javne korporacije, a liniju 9 djelomično je izgradila tvrtka s posebnom namjenom, a u prvoj je fazi linija izgrađena putem javnog natječaja, dok je ugovor za poslovanje kasnije sklopljen s francuskim operaterom.

Pretpostavljam da je sindikaliziranje radnika u privatnom sektoru teško, no mogli smo vidjeti nekoliko sjajnih primjera osnivanja sindikata radnika metroa i pobjeda protiv privatnog izvođača. Kako ste uspjeli inicirati sindikat u tako fragmentiranom sektoru i dobiti logističku podršku od drugih sindikalnih konfederacija te internacionalnu solidarnost?

Dakle, postoji fragmentacija, no linije 1 do 8 i dalje su dio iste javne korporacije unutar koje djeluje Korean Federation of Public Services and Transportation Workers' Unions (KPTU). U Koreji se o radnim odnosima uglavnom pregovara na razini poduzeća, gransko kolektivno pregovaranje nije toliko prisutno, no sindikati zagovaraju gransku pregovaračku strukturu za koju se pokazalo da je vrlo teško uspostaviti jer je osnovna pregovaračka jedinica razina poduzeća. Zbog toga su radnici linije 9 naši članovi.

KPTU - Facebook

K9OyKsr

Kada je riječ o radnicima na neorganiziranim radnim mjestima – ili mi pristupamo njima ili oni pristupe nama. Nekoliko radnika linije 9 osnovalo je sindikat te su pristupili KPTU, a KPTU je u član nacionalne konfederacije KCTU, osim koje postoji još jedna nacionalna konfederacija. Ova sedmorica radnika osnovala su sindikat koji je neko vrijeme ostao nezavisan, a nakon što su organizirali vlastitu bazu i održali sindikalni kongres odlučili su nam se pridružiti jer su i ostali radnici metroa naši članovi. Puno toga su samostalno napravili u svom sindikatu, no u sklopu KPTU-a imamo vijeće članova željeznice i metroa koji se sastaju i međusobno podržavaju, te je u sklopu toga postojala mreža podrške koja im je olakšala osnivanje sindikata i edukaciju novih članova, kao i pripremu za kasniji štrajk.

Kako to da su dobili takvu potporu od francuskog CGT-a? Takav tip podrške izostaje na području europske periferije. Je li to do njihove snažnije strukturalne pozicije?

Članovi smo Europske federacije sindikata javnih službi (EPSU) i Međunarodne federacije transportnih radnika (ITF), koji imaju program za izgradnju mreže unutar transnacionalnih korporacija koje se bave javnim transportom. Korejski željeznički radnici imaju dug odnos s CGT-om koji se bori protiv privatizacije baš kao i mi, stoga ideološki podržavamo jedni druge i mislim da je podrška stigla upravo zbog toga odnosa i činjenice da je CGT ideološki drugačiji od njemačkih sindikata. CGT je ideološki lijevi sindikat zbog čega se pridržavaju određenih principa i njihova podrška reflektira njihove principe. Njima je draže da pariška prijevozna kompanija (RATP) upravlja javnim transportom u pariškoj metro regiji, nego da se osnuje podružnica koje će ići naokolo i privatizirati transport u drugim zemljama. Uvijek su bili kritični prema tome i žele da RATP u fokusu ima pariški metro transport, a ne da se ponaša kao poduzeće koje posluje samo s ciljem profita. Dakle, iz tih je razloga došlo do podrške. Mislim da su internacionalna solidarnost, kao i uloga sindikata u antiprivatizacijskim borbama u javnom transportu, važna pitanja, naročito sindikata u matičnim zemljama prijevoznih kompanija. U puno je slučajeva za radnike jednostavnije da se identificiraju s interesima kompanije ako će joj to pomoći da raste. A kada se postavlja pitanje o tome kako razviti tu solidarnost, moram reći da nemam jasan odgovor.

Kako javnost u Južnoj Koreji percipira javni sektor? U jugoistočnoj Europi se on smatra društvenim parazitom s prevelikim brojem zaposlenih simbolizira neefikasnost itd.

Pokušaji privatizacije javnih servisa u Koreji počeli su kasnih 1990-ih, odnosno ranih 2000-ih, nakon azijske krize kada je potpisivan sporazum s MMF-om, a privatizacija javnih servisa bila je jedan od zahtjeva na koje smo morali pristati kako bi dobili novac. Kada je privatizacija prvi puta najavljena, dobila je opću podršku jer je narod javni sektor asocirao s rigidnom i korumpiranom državom koja je bila nasljeđe bivše vojne diktature, koja je vladala do 1987. godine pa i nakon toga. Dakle, u tom su vremenu ljudi uglavnom podržavali privatizaciju te su bili protiv javnih korporacija, no sindikati i koalicije civilnog društva pokrenuli su opsežnu kampanju s ciljem edukacije javnosti te se percepcija nedavno promijenila.

Države pogođene Azijskom krizom - creative commons

nTsqBEN

Kada danas govorimo o privatizaciji, možemo reći da je veći dio javnosti protiv nje, a ponekad postoji i nerazumijevanje o tome što privatizacija ustvari predstavlja, osobito da su i javno-privatna partnerstva jedan od njenih oblika. No, veći dio javnosti smatra da bi javni servisi trebali biti u rukama države, što je pozitivna posljedica kampanje protiv privatizacije. Prisutna je i percepcija javnog sektora kao prenapuhanog, s previše zaposlenika, a u Koreji postoji velika nejednakost u prihodima. Radnici koji su ranije bili zaposleni u javnom sektoru obično imaju velike plaće pa postoji predodžba da su ti radnici nekakva aristokracija. Stoga, kada se borimo protiv privatizacije, uvijek govorimo i o problemu nejednakosti u plaćama.

Koliko su sindikati u Južnoj Koreji snažni?

Samo 10% radne snage učlanjeno je u sindikat, a sindikaliziranost je veća u javnom sektoru, oko 30%. Iako bi sindikalni pokret mogao biti snažniji po pitanju članstva, istovremeno je poznat po tome da je prilično militantan, događa se puno akcija i drugih tipova nacionalnih protesta. Što se tiče povijesti radničkog pokreta – sve do kasnih 1980-ih postojala je samo jedna središnja radnička federacija koju je kontrolirala država, a zatim su se na krilima demokratizacijskog pokreta iz 1987. sindikati počeli odvajati od državnog žutog sindikata ili su osnivani novi sindikati koji su bili izvan žute sindikalne federacije. To je trajalo 3 godine nakon čega su se nezavisni sindikati udružili u Korejsku konfederaciju sindikata, a to je konfederacija kojoj pripada i naš sindikat. Ta je nacionalna središnjica bazirana na principima militantnosti, nezavisnosti i demokracije.

Poznato je da visok stupanj sindikaliziranosti nije preduvjet za mobilizaciju – no kako to da uspijevate mobilizirati toliko ljudi iako ste radikalni?

Naš je radnički pokret relativno mlad u usporedbi s pokretima u drugim zemljama, a zato što je proizišao iz demokratizacijskog pokreta koji se još uvijek nalazi u historijskom sjećanju naroda, te starija generacija aktivnih unutar pokreta ima direktno iskustvo borbe protiv vojne diktature, imamo svojevrsnu tradiciju i kulturu radničkog pokreta. Radnička se borba uvijek vezivala uz borbu za neovisnost i demokraciju. Povrh toga, sindikati su vrlo dobro strukturirani kada je pitanju nacionalna mobilizacija. Neznam kako funkcioniraju sindikati u Hrvatskoj, no resursi radničkog pokreta, za razliku od europskih sindikata, ulažu se u mobilizaciju.

Imate li unutar sindikata centre za istraživanje i edukaciju?

Moj sindikat i sindikat radnika u javnim servisima i transportu imaju pridruženi istraživački institut (Public Policy Institute for People) koji puno radi na pitanjima boljih javnih servisa. Relativno nedavno, 2017. godine, osnovali smo edukacijski centar, a imamo i pravnu kliniku. Dakle, pokušavamo proširiti krug djelovanja.

Na koji način financirate ovakve aktivnosti?

Pa što se tiče financijske strukture, svaka djelatnost je organizirana drugačije. Primjerice, istraživački institut i pravni centar imaju vlastite budžete, a sindikat doprinosi određenim iznosom, no najveći dio njihovih prihoda dolazi od projekata i ugovorenih istraživanja.

Spomenula si vojnu diktaturu i prisutnost negativnog stava prema državi. U Hrvatskoj smo imali građanski rat, dakle represivnu državu, no ovdje je na ljevici prisutno stajalište da državu treba demokratizirati. Kakav je stav Koreanaca prema državi?

Od otprilike 2007. godine, kroz period od 10 godina konzervativna politika je jačala, te se narod 2016./2017. pobunio protiv konzervativne vlade. Najočitiji povod za pobunu bila je visoka razina korupcije, no bilo je prisutno i puno gnjeva zbog nedostatka demokracije i manjka komunikacije između vlasti i javnosti. Ustanak iz 2016./2017. doveo je do opoziva predsjednika, nakon čega je na vlast došla liberalna vlada. Dakle, tadašnji događaji bili su jasan izraz volje naroda za demokratičnijom državnom vlašću, borba nije bila usmjerena na municipalnu razinu. Ozračje ustanka možda najbolje opisuje jedan od slogana koji je tada bio aktualan – „Je li ovo država? Ovo nije država! Izgradimo pravu demokratsku državu.“

Prosvjedi 2016/2017  - creative commons

qdlnqLB

Taj je pokret imao svoja ograničenja jer se u suštini borio za liberalnu demokraciju i društvena pitanja, no mislim da u Koreji postoji tradicija otpora prema nasilju, autoritarizmu, za više kontrole nad državom na nacionalnom nivou, municipalnom ne toliko. Od 1910. do 1945. godine Koreju je okupirao Japan i tada je organiziran pokret za nezavisnost koji je stremio preuzimanju vlasti, a nakon toga smo imali američki rat i borbu protiv vojne diktature – otpor se u prošlosti gradio na razini države i mislim da je to uvjetovalo orijentaciju Koreje.

Što mislite o djelovanju na municipalnoj razini?

Kada se djeluje na municipalnoj razini jako je lako zaboraviti koliko se u kapitalizmu stvari odvijaju na transnacionalnom nivou i koliki upliv na naše živote imaju transnacionalne financije i korporacije, a na to je nemoguće odgovoriti ostajanjem na municipalnoj razini. Doduše, mislim da je to lijepa priča, na neki način bavi se preuzimanjem kontrole nad ekonomijom, ali komadić po komadić.

Ovdje na postjugoslavenskim prostorima imamo tradiciju samoupravljanja na lokalnoj razini na kojoj je moguće graditi solidarnost, no sve se više pokazuje kako na ovoj razini postoje brojna ograničenja - imajuć to u vidu, želiš li nešto poručiti ovdašnjim borkinjama i borcima?

Ono što mi se sviđa oko ovog mjesta je što barem pokušavate stvoriti novu viziju svijeta onkraj kapitalizma. Razmišljate što je kapitalistički, a što je komunalno, demokratsko, i to ne tako da se vraćate u prošlost. Mislim da je osnova za promišljanje budućnosti realistična evaluacije prošlosti, tj. to je jedna od polazišnih točaka. Potrebno je realno evaluirati ono što jest i nije funkcioniralo u prošlim oblicima komunizma i socijalizma, ne kako bi se uputilo osudu, već kako bi se naučile lekcije iz tih iskustava. To je jedna polazišna točka, a druga je naravno kritika sadašnjeg kapitalizma i promišljanje onoga što ne želimo, a što trenutno postoji. Iz svega toga trebalo bi izvući pouke i zatim krenuti naprijed. Imam osjećaj da su europski ustanci protiv mjera štednje koji su uslijedili nakon krize u velikoj mjeri nacionalistički postavljeni, a čini mi se da se na postjugoslavenskim prostorima odvija razmjena koja nadilazi nacionalističke okvire, i iako se otpor razvija na municipalnoj razini, odvijaju se transnacionalne diskusije.

Kako se socijalizam percipira u Južnoj Koreji, postoji li teret prošlih iskustva?

Mislim da je teško javno pričati o socijalizmu i komunizmu, iako unutar radničkog pokreta i njegovih krugova postoje ljudi koji streme novom obliku komunizma ili marksizma. To nije toliko javno, i čini mi se da ljudi vrlo često socijalizam ili komunizam povezuju sa Sjevernom Korejom, zbog čega postoji percepcija da se radi o nečemu negativnom i lošem, a postoje i dijelovi ljevice koji su blisko povezani sa Sjevernom Korejom.

Podijeljena koreja - creative commons

podijeljena koreja

Imamo i zakon o nacionalnoj sigurnosti, a najčešće se primjenjuje protiv ljudi koji promiču ili objavljuju ideje koje djeluju kao podrška Sjevernoj Koreji, no uvijek postoji strah da ako tvoje vlastite ideje djeluju kao ugroza liberalnog kapitalističkog poretka Južne Koreje, možeš biti osuđen na osnovu tog zakona (za terorizam, protudržavno djelovanje, izdaju, poticanje kriminalnog ponašanja, itd.).

Kada osobno promišljam o budućnosti koju želimo, smatram da je za Koreance kritička analiza ograničenja, prepreka i snaga Sjeverne Koreje i njenog sistema vrlo važna, no istovremeno je teško voditi takav dijalog. Teško je jer se neki lijevi aktivisti na bilo kakvu kritiku Sjeverne Koreje jako uznemire, ali i zato što treba biti vrlo oprezan da se upućene kritike ne izmjeste iz njihova okvira i budu iskorištene protiv nas. No korejska realnost je takva i moramo se naučiti nositi s njom, ne možemo to izbjeći.

Možete li slobodno putovati iz Južne u Sjevernu Koreju? Na koji način komunicirate?

Potrebno je dobiti propusnicu i putuje se u vrlo kontroliranim uvjetima. Primjerice, ako imate projekt razmjene, a ponekad se između Sjeverne i Južne Koreje odvijaju kulturne razmjene. Tako je naš sindikat igrao utakmicu sa sjevernokorejskim radnicima i morali smo dobiti posebno dopuštenje od obiju država kako bismo dolazili jedni drugima u goste. Zapravo je vrlo teško dobiti takvo dopuštenje. Prije nekoliko mjeseci imali smo posjete radničkih delegacija, ali one su se sastojale od jednog ili dva čovjeka. Uglavnom komuniciramo putem faksa, ali i to moramo prijaviti ministarstvu za ujedinjenje, i takva komunikacija uopće ne teče glatko. Ponekad se dvije strane sastanu u Kini, no ponovno rastu tenzije tako da trenutno ni nema razmjene.

Ima li u Južnoj Koreji prostora za kritičku analizu i promišljanje prednosti sjevernokorejskog eksperimenta?

Možda to i nisu prednosti, ali do 1990-ih sjeverna je Koreja imala plansku ekonomiju te je eksperimentirala s različitim oblicima lokalne autonomije u kontekstu te planske ekonomije, i mislim da taj eksperiment još uvijek traje. U 1990-ima došlo je do sloma planske ekonomije i sada imamo otvaranje prema tržištu. Tržišta se razvijaju i ponekad su djelomično ili potpuno autorizirana od strane vlasti jer je vlast bila shvatila da ljudi inače neće moći preživjeti. U tom procesu marketizacije odvija se i eksperiment smanjivanja ovisnosti o inozemnim proizvodima, a što je naravno vezano uz  sankcije. Jedan od poteza bila je nacionalizacija procesa proizvodnje potrošačkih dobara, poput šminke, šampona, no puno takvih dobara dolazi iz Kine. Ne želim osuđivati ništa od toga, i iako se možda ne radi o prednostima, smatram da je potrebna analiza Sjeverne Koreje kao države koja je eksperimentirala s planskom ekonomijom, no države koja još uvijek postoji i funkcionira – ono što se događa jednostavno je potrebno analizirati unutar konteksta. No, mislim da nema baš prostora za kritičku analizu, takvi su napori politički osporavani i vrlo je teško djelovati u tom smjeru. Za takvo nešto možda ni neće biti prostora dok god su političke tenzije tako oštre.


Intervju vodila: Nikolina Rajković
S engleskog prevela: Ivana Jandrić

Radnička prava

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU