k67g6v3dmy5wjbx7egbex3opjjn 810x506

Borut Šeparović - Foto: Jurica Galoić/PIXSELL

Civilizaciju građenu na kršćanstvu i na humanizmu smijenila je logika socijalnog darvinizma. Najjači pobjeđuju u igri koja se zove život; to je mentalni sklop u kojem odrasta američka, evropska, pa i naša mladež, i to je čvorište kojim se bavim u novoj predstavi

Piše: Bojan Munjin za Portal novosti

S kazališnim redateljem Borutom Šeparovićem razgovaramo o njegovoj novoj predstavi ‘Mladež bez boga’ koja nastaje u koprodukciji Montažstroja, Akademije dramske umjetnosti i Zagrebačkog kazališta mladih, a premijerno će biti izvedena 20. veljače.

Roman ‘Mladež bez boga’ Ödöna von Horvátha napisan je 1937. i govori o tadašnjoj Njemačkoj. Vaša istoimena predstava smještena je u 2019. Zašto?

Koliko god su te tridesete ključne godine za čitavo 20. stoljeće, želio sam probleme tog romana sagledati iz današnje perspektive: pitanje mladeži, njihove budućnosti, perspektiva i dileme postoji li u toj budućnosti ikakav utopijski horizont. Važno mi je reći da mi je taj roman, kao produkciju Montažstroja, predložila beogradska redateljica Anja Suša koja ga, nažalost, nije mogla režirati iz nemogućnosti usklađivanja termina sa svojim obavezama. Anja i ja smo čitav projekt zamislili i kroz radionice sa srednjoškolskim učenicima i profesorima pod naslovom ‘Mladež protiv fašizma’, ali za te radionice nismo dobili baš nikakva sredstva od Ministarstva kulture. Na kraju smo došli do toga da radimo samo po motivima romana: ne možemo preslikati 1937. u 2019. godinu jer danas živimo u drugačijim paradigmama, u sofisticiranijim, možda i opasnijim oblicima fašizma, koje je teže imenovati jer nisu tako jednoobrazni kao onda.

Kraljevstvo nihilizma

U vašim predstavama često gledamo nalet stvarnosti u dramsku strukturu. Kako će to ovaj put biti riješeno?

Uz taj roman, predstava je inspirirana i esejom ‘Heroji’ Franca BerardijaBifa, talijanskog ljevičara, autonomista i postmarksista. Taj esej, s podnaslovom ‘Masovno ubojstvo i samoubojstvo’, filozofski analizira masovne ubojice i teroriste, a u ovom kontekstu analizira i AndersaBehringa Breivika, s ključnim pitanjem koje smo preuzeli kao okosnicu naše predstave: ‘Što da se radi kada se ništa ne može učiniti?’ Bifo povezuje ta školska masovna ubojstva, kao i terorizam, sa suvremenim medijima, ali i s današnjim financijskim, tzv. apsolutnim kapitalizmom, imenujući sve to kraljevstvom nihilizma, odnosno crnom rupom u kojoj živimo. Iz pozicije ljevice, to je mračna knjiga s malo nade. Bifo kaže da ljudi mogu pobjeći od kapitalizma jedino kada spavaju ili ako se ubiju. Ako se ne ubiju, onda žive ovaj svakodnevni život medijskog spektakla i vlastitog potplaćenog rada. Glavni ‘junaci’ te knjige su mladići koji pucaju i ubijaju po školama: Bifo analizira njihove dnevnike i pokazuje kako se ne radi isključivo o nekoj bizarnoj individualnoj sociopatiji, nego kako ti mladi ljudi, u svojim stavovima, odlukama i djelima, kao spužve upijaju taj neoliberalni antihumanizam koji nalaze svugdje oko sebe. Ti mladi ljudi, koji su na primjer oduševljeni filmom ‘Natural Born Killers’, vraćaju se načelu brutalnog zakona jačeg. Upravo to je i poveznica s von Horváthom, u čijem romanu radnja kulminira u trenutku kada učenik ubije drugog učenika iz znatiželje, samo zato jer to može… Na kraju svog eseja Bifo ne nudi nadu, za koju smatra da predstavlja neku vrstu otrovnog korova, nego na pomalo kontradiktoran i nejasan način rješenje vidi izlaskom iz sustava…

Koji vam se suvremeni hrvatski problem čini najznačajnijim kada se radi o predstavi ‘Mladež bez boga’?

Prije svega, rekao bih da se bavimo ne samo Hrvatskom nego i Evropom danas: bavimo se tim čvorištem socijalnog darvinizma za koji smatramo da je danas ključna činjenica ovog svijeta. Imaju li jaki pravo ugnjetavati ili ubijati slabe i tek ponekad im pokazati mrvicu milosti? Taj socijalni darvinizam nije prisutan samo kroz medije, nego i kroz ratničke videoigre i sportska natjecanja gdje kroz battle royal samo najbolji preživljavaju u igri sviju protiv svih. Civilizaciju, koja je građena na kršćanstvu i preko renesanse na humanizmu, smijenila je logika darvinizma koja se danas uči i u kojoj više nema moralnog autoriteta. Najjači pobjeđuju u igri koja se zove život; to je mentalni sklop u kojem odrasta američka, evropska, pa i naša mladež, i to je čvorište kojim se bavim u ovoj predstavi. Civilizacija humanizma danas je na umoru.

U kakvoj su vezi darvinizam bogatih i darvinizam mladih?

Darvinizam ovih iz 1937. godine u romanu ‘Mladež bez boga’, koji su dolazili u nacističkim uniformama, bio je jasan: superiorna rasa treba istrijebiti inferiornu, dakle nacisti trebaju Židove poslati u logore. Ova današnja mladež je shvatila, kroz filmove, videoigre i sustav koji vide oko sebe, da oni malobrojni, oni jaki, kojih je prema njihovim manifestima maksimalno tri posto, mogu raditi što god hoće u odnosu na ove slabije. Posljedično, stavovi tih mladića, ne samo u Americi nego i u Njemačkoj i Finskoj, a nedavno i u Rusiji, idu od toga da jaki trebaju istrijebiti slabije, pa sve dotle da bi ovom planetu možda bilo bolje da nitko ne preživi. Ili da par sposobnih, samosvjesnih i inteligentnih treba vladati nad svima ostalima. Ti mladi su čitali PlatonaHobbesaNietzschea, pa i egzistencijaliste, i onda izvlače da je za njih najvažniji zakon prirode i snaga instinkta, a oni sami su po tom zakonu – ‘rođeni ubojice’. To je izraz svijeta u kojem živimo i pravac kojim taj svijet ide. Humanizam u koji smo se svi, uključujući i mene, zakleli, danas je sve manje blizak svijetu mladih, koji su od tog svijeta solidarnosti i čovječnosti odvojeni zaslonima svojih mobitela.

Čini se da postoji razlika između društava 1930-ih i danas: onda su svi bili jako ideologizirani, a danas živimo u nekoj vrsti brutalne praznine svijeta?

Slažem se s konstatacijom o praznini svijeta. U knjizi ‘Heroji’ Bifo se bavi Breivikom i kada se pročitaju zapisnici s njegova suđenja, onda se vidi da taj čovjek nije samo psihopat – jer lako bi bilo reći da je on samo luđak – nego je to što on govori, a što je meni osobno posve neprihvatljivo, istovremeno zastrašujuće racionalno. On zagovara da treba istrijebiti ljevičare, kulturne marksiste, kako bi se predusreo neumitni svjetski rat između kršćana i muslimana, jer se demografska slika Evrope mijenja, a čak ni superkapitalizam to ne može amortizirati. Benigna multikulti ljevica, kaže Breivik, ona koja je liberalno nastrojena prema imigrantima, odgovorna je za promjenu demografske slike, pa onda treba ubijati ne samo političare ljevičare nego i njihov pomladak, baš kao što je to i učinio na otoku Utoyi u Norveškoj. Ovakva prevencija zvuči kao science fiction koji se probio u realnost, u kojoj su od njegove ruke ubijene desetine djece adolescentske dobi.

Gdje se onda nalaze oni koji još uvijek vjeruju u zasade humanizma?

Moj vrlo osobni problem je da ja na sva ta pitanja nemam odgovor. Čak i ako mi se činilo da ga imam, na tragu u prvom redu lijevih ideja koje su mi se činile važnima, danas mi se u odnosu na njih svijet doima izrazito depresivnim. O društvenim problemima za koje te ideje i dalje vrijede u teoriji i u moralnom smislu, puno konkretnije odgovore danas daje desnica. Ljevica se izgubila, od toga u čije ime govori do toga gdje je njezina stvarna moć djelovanja. Problem je što se uopće može učiniti: ako djeluješ unutar sustava, vjerujući da mu se suprotstavljaš, bilo kojom svojom akcijom kao da hraniš zvijer koja te ugrožava i koja te proždire. Sve mi se učinilo besmisleno, ponajprije ono čime se ja bavim. Kada vlastito djelovanje počinješ doživljavati kao konformizam i kada ne znaš što učiniti, to postaje jasan motiv za rad na ovoj predstavi. Vjerovao sam u borbu za makar ostatke solidarnosti, a ovom predstavom želim pokazati da se danas artikulira upravo taj puno dominantniji, predatorski socijalni darvinizam koji promovira pravo jačega nad slabijim i kojem mi kao društvo, ako ga još ima, učimo nove generacije.

Ovih je dana objavljen manifest pod nazivom ‘Evropa se raspada pred našim očima’ koji je potpisalo nekoliko desetina renomiranih svjetskih intelektualaca i nobelovaca. U manifestu se postavlja pitanje: Gdje smo pogriješili? Što vi mislite o tome?

Ako ogolimo stvari, suvremenu Evropu je teško sagledati izvan njezine kolonizatorske, imperijalističke povijesti, kao temelja i višestoljetne prakse. Današnji imperijalizam, kojem tepamo nazivajući ga globalizmom i sličnim terminima, neprestano hrani nove krize i ratove. Po logici stvari, kapitalizam hrani svoj vlastiti raspad i to je ono što živimo. Evropa se u tome pokazala slabom jer je svoju moguću humanističku potku tako lako otpisala upravo zato što taj humanizam nikada nije bio njezina čvrsta osnova. Na koncu, način na koji Hrvatska sudjeluje u Evropskoj uniji je njezina postkolonijalna pozicija kao opet nekog novog predziđa, ovaj put protiv migranata – turizam plus policajci na granici. Sve to zajedno proizvodi depresiju, bezvoljnost i paralizu za nove lijeve ideje. Tko su uopće danas ljudi ljevice i kako bilo koga okupiti zajedno da bi se branio neki humani interes? Možda je danas lako okupiti ljude pred ‘zombijima’ koji dolaze iz sirijske pustinje, ali mi kao Evropljani živimo relativno dobro baš zato što u toj sirijskoj pustinji vadimo naftu i plin po cijeni kakva nama odgovara.

Sveprisutna depresija

Dakle, što da se radi kada se ništa ne može učiniti? Preostaju nam mali koraci, bijeg ili depresija…

Depresija je sveprisutna i obično se rješava farmakologijom koja, naravno, ne otklanja njezine uzroke. O depresiji može svjedočiti svatko tko sudjeluje u kapitalizmu, makar samo kao potrošač. Signali depresije su svuda oko nas. Lijekovi se mogu propisati za sve i svašta, a mi preživljavamo i funkcioniramo na tim tabletama kao loše mašine s greškom. Postoji i ono rješenje koje je formulirano u ‘Mladeži bez boga’, a to je da konformiramo svoje življenje: dio smo sustava, imamo kuću, okućnicu i psa, imamo zdravstveno osiguranje i mirovinu. To je evropski san. Prvi, a često i posljednji odgovor na pitanje što učiniti kada se ništa ne može učiniti je konformizam. Ako se ne namjeravamo ubiti ili ako ne želimo pasti u depresiju, sudjelujemo u onome što nas deprimira, znamo da je to gadno, često i nemoralno, ali eto, što mi tu kao pojedinci možemo…

Glavni junak u romanu ipak doživi neko prosvjetljenje.

U romanu se radi o nacizmu; danas imamo drugu vrstu diktature, ali glavni junak, profesor, u svemu tome sudjeluje. Ključni moment je kada taj junak odluči govoriti istinu, ali mu je potreban poticaj izvanjskog autoriteta – boga. Pa iako se snažno suprotstavlja Crkvi i njezinoj praksi, profesor sluša taj glas i riskira da ostane bez posla. Neki od njegovih učenika, definitivno manjina, prepoznaju vrijednost njegova otpora i potrebe da govori istinu. On poduzima taj kamijevski, apsurdni napor za koji je bog okidač. Mi taj vjerski moment iz romana dodirujemo u predstavi kao jedan od mogućih odgovora na pitanje što da se radi… Zaključujući svoj esej ‘Heroji’, Bifo piše da ne trebamo vjerovati nikome, definitivno ne svećenicima, i da ne trebamo pripadati nikome, ali mi u ovoj predstavi pitamo kome i čemu se obraćamo u beznadnim situacijama. Crna rupa u kojoj danas živimo guta sve, ali ona, kao što kaže StephenHawking, možda baš i nije tako crna, pa onda možda i postoji neki izlaz… Na rubu ovog paradoksa je i sudbina Ödöna von Horvátha: on je napisao taj i takav antiratni roman u Njemačkoj, pobjegao je od nacista, a onda ga je u Parizu, na putu za Ameriku, gdje se trebao snimati film po tom romanu, na ulici ubila grana s drveta u jednoj oluji.

Kada smo razgovarali prije dvije godine, rekli ste da svijet možda ide prema katastrofi. Danas mnogi misle da bi takva katastrofa bila nužna u nekom pročišćavajućem smislu. Što mislite o tome?

Takve ideje imaju ovi klinci koji pucaju po školama. Oni priželjkuju neki meteor koji će pasti na Zemlju, pročistiti ovaj zagađeni svijet i stvari vratiti na početak. Njihov odgovor je, ponavljam, totalni darvinizam u kojem moraju nestati slabi da bi preživjeli jaki. Cinično rečeno, problem tog preživljavanja je u tome što onaj koji ostaje zadnji mora samog sebe ubiti. Ako mene pitate, moje slutnje su mračne: nije mi jasno kako, sa svim znanjem pa i materijalnim obiljem koje smo kroz povijest prikupili, a koje je tako pogrešno raspoređeno, nismo kao ljudska vrsta u stanju artikulirati ozbiljan humanistički koncept za 21. stoljeće i realizirati ga kao važan politički projekt. Ono što vidim je tužan izostanak takvih koncepata. Možda upravo neznanje kako i kuda dalje ocrtava ton naše predstave…

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

fShare
0

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU