fbpx

Avdic Senad strartbihba

Foto: Start

Poštovani kolega i uredniče Avdić, želim da iskoristim priliku da Vam prenesem osjećaje sreće i neizmjernog zadovoljstva povodom činjenice da sam doživio da pročitam Vašu kolumnu, koju ste objavili, 20. maja na portalu Slobodne Bosne, a gdje ste problematizirali pitanje ratnih zločina nad srpskim stanovništvom, koje se dogodilo u sarajevskom naselju Hrasnica.

Pažljivo čitajući Vašu kolumnu, ostao sam šokiran Vašom površnošću i elementarnim neznanjem, pa Vam ovim putem kao neko ko se godinama bavio pitanjem ratnih zločina na teritoriji općine Ilidža, u stilu Denisa Bećirovića, šaljem ovo otvoreno pismo s nekoliko bitnih informacija.
Naime, ne mogu da se otmem dojmu da Vi kao prekaljeni novinar i urednik, vjerovatno jedan od najutjecajnijih novinara u BiH, imate baš takav peh i toliko neznanje o spomenutoj tematici i to najmanje na osnovu tri „činjenična stanja“.

Prvo od tih „činjeničnih stanja“ odnosi se na činjenicu da je nekada u listu a zatim i na portalu Slobodna Bosna radio Vaš kolega i vjerujem bliski saradnik Asim Metiljević. Ako Vama to nije poznato, kolega Metiljević, sve vrijeme rata je proveo kao ratni novinar 104. viteške motorizovane brigade, čija je komandna odgovornost pokrivala prostor dijelova sarajevske općine Ilidža, a na čijem je čelu najviše vremena kao komadant proveo izvjesni, kako ga Vi nazivate, nedodirljivi sadašnji general u penziji Fikret Prevljak. Imajući to u vidu, meni izgleda prosto nevjerovatno, da ste u svom tekstu naveli da niste bili upoznati s postojanjem srpskog groblja u Hrasnici. Pomenuto srpsko groblje nalazilo se iza stare muzičke škole, koja se opet nalazila tik uz jedinu magistralnu cestu koja vodi od Sokolović-Kolonije prema Hrasnici i to na samom ulazu u naselje Hrasnicu. Tako, ako ste ikada imali priliku da, prolazeći kroz čuveni Sarajevski tunel, dolazite u Hrasnicu, htjeli ne htjeli, Vi ste prolazili pored tog groblja. Inače, na tom groblju, koje je zvanično ekshumirano 1999. godine, prema službenim podacima, nalazilo se 56 lica srpske nacionalnosti, a pretpostavlja se da je od tog broja njih 15 bilo ukopano kao direktne žrtve torture i mučenja u hrasničkim logorima i zatvoru. Sve Vam je ovo do u detalj mogao ispričati i kolega Metiljević, čija se kancelarija nalazila u jednom dijelu Osnovne škole „Aleksa Šantić“, iste škole u koju su dovođeni, zatvarani i mučeni hrasnički Srbi, koji su nakon izvjesnog vremena prebačeni u podrume hrasničkih nebodera koji su se nalazili otprilike 50 metara od navedene škole, odnosno 50 metara od zvanične kancelarije kolege Metiljevića. Imajući to u vidu, kolega Metiljević Vam je mogao reći da je silovana žena, koju ste pomenuli i Vi i svjedok Mihajlović, izvjesna Slobodanka Mladić, prva rođaka presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, a da je njen sin, nakon tortura koje je prošao u hrasničkim logorima i zatvoru, nedugo nakon razmjenjivanja oduzeo sebi život. Kolega Metiljević Vam je također mogao reći i priču o logorašu Zdravku Gligoreviću, nesretniku koji je bježeći s Bradine da bi spasio svoj život, uhapšen u rejonu planine Igman, a zatim sproveden u logor sportskog centra u Hrasnici, gdje ga je preuzeo sada već osuđeni Senad Gadžo. Senad je Gligorevića držao u kavezu ispod tribine stadiona „FAMOS“, istog onog stadiona gdje su godinama igrali Kodro, Bolić, Baljić, Pjanić i Džeko. Nakon višesedmičnog izlaganja u kavezu, gdje je čak bio slikan i od strane stranih novinara, nesretnog Gligorevića je u polju ispred naselja zaklao izvjesni Đuliman, koji je naknadno preminuo. Pored ovih i ostalih informacija o logorašima i likvidaciji logoraša u hrasničkim logorima i zatvoru, kolega Metiljević Vam može ispričati i eskluzivnu priču o likvidaciji butmirskog efendije Abdulaha Kubata, zajedno sa četvoricom Arapa, koja se desila krajem januara 1994. godine. Govorim to iz razloga što se radi o zaista eskluzivnoj priči, u kojoj su svi počinioci dobro poznati izvršnim organima, ali eto, nekim čudom taj predmet i dan-danas stoji u kantonalnom tužilaštvu, nerazriješen. Upravo zbog toga, ja se koristim ovom prilikom da Vas kao iskusnog i prekaljenog urednika upoznam s ključnim akterima te priče.

muhina fotka za avdica

Na slici su Ramiz Potur (lijevo) i Vahidin Pinjo (desno). Obojica ključni svjedoci s dijametralno suprotnim ulogama. Za kraj tog slučaja možete razgovarati s jedinim preživjelim svjedokom tog zločina, inače sadašnjim predsjednikom Unije veterana Ilidža, izvjesnim Ćazimom Mucićem. Ako bih mogao biti slobodan da Vam sugerišem da gospodina Mucića upitate, zašto je dao lažni iskaz tadašnjoj državnoj tužiteljici Nevzeti Boljanović? Ja sam, inače, prije 5 godina pisao upravo o ovom slučaju, ali duboko vjerujem da je tek sada sazrelo vrijeme, pogotovo imajući u vidu da je potvrđena optužnica nikom drugom do Bakiru Alispahiću, a da Vaše oštro i cijenjeno pero može imati moć da se stvari u ovom strašnom zločinu pokrenu s mrtve tačke, imajući u vidu, kao što rekoh, opštenarodnu upućenost u cjelokupni slučaj. Za kraj razgovora sa saradnikom i kolegom Metiljevićem ostavljam Vam jedan delikates u vidu ratnog ranjavanja u stražnjicu, našeg generala u penziji Fikreta Prevljaka. Urbana legenda kaže da je upravo na osnovu tog ranjavanja i dobio orden zlatnog ljiljana, a ja sam siguran da Vaš portal neće propustiti priliku da pokaže taj sudbonosni momenat, kada našeg bega i gaziju unose u hrasničku bolnicu „Ćamil Marić“ i kada svojom čeličnom rukom maše, derući se da se ne snima. Kolega Asim Metiljević je autor upravo tog snimka, pa ga možete zamoliti da Vam ga pozajmi. U slučaju da kolega Metiljević bude sve poricao i pravio se da ni on ne zna šta se zaista dešavalo u ratnoj Hrasnici, kao što je sve vrijeme do sada i radio, sa zadovoljstvom Vam poklanjam ovaj dokument, kojeg sam inače objavio prije 5 godina. Napomene radi, dokument je potpisao Enes Zukanović, prvi komadant hrasničke brigade kojeg će Fikro Prevljak, uz pomoć Niske Karkelje i ručnih bombi, smijeniti tačno 6 dana prije neuspjelog samostalnog organizovanja pljačke fabrike „FAMOS“, u kojoj je Prevljak u smrt odveo 32 mladića.

dokument muha

 

U nastavku „činjeničnog stanja“, koje se odnosi na Vašu napisanu kolumnu, a povodom saznanja iz profesionalnih i „čaršijskih“ krugova da ste bliski s gospodinom Munirom Alibabićem, želim Vam srenuti pažnju da od dotičnog gospodina potražite zvanični dokument, kojeg su u proljeće 1994. godine, ispred civilne i vjerske vlasti u Hrasnici potpisali rahmetli Husein Mahmutović i efendija Mujo Berilo. U pomenutom dokumentu jasno je preciziran cjelokupan obim zločina i kriminala, kao i terora koji nad civilnim vlastima sprovodi tadašnji komadant 104. mtb – Fikret Prevljak. U slučaju da gospodin Alibabić „ne posjeduje“ takav dokument, sugerišem Vam da se upravo za taj dokument obratite efendiji Berilu, koji ga ima u svom telefonu. Ponovo bih iskoristio priliku da budem slobodan, pod pretpostavkom da ste uistinu bliski s gospodinom Alibabićem kao što se priča, da iskoristite svoj uticaj i zamolite gospodina Alibabića da preda svoju dokumentaciju nadležnim organima, kako bi se konačno mogli otvoriti i procesi protiv Ismeta Hadžića zvanog Mutevelija ili ako hoćete i samog komadanta korpusa Vahida Karavelića, koji su već odavno trebali, umjesto slobode, svoje vrijeme provoditi u zatvoru zbog svjesnog odbijanja procesuiranja zločina koji su se dešavali u zoni njihove komandne odgovornosti.

Za kraj „činjeničnog stanja“ vezanog za Vašu jučerašnju kolumnu, želim Vam preporučiti priču o pokojnom Danilu Đoremu. Naime, pokojni Danilo Đorem je otac prijeratnog poznatog i uvaženog Sarajlije, kojeg vjerujem sigurno znate, a koji se zvao Veso Đorem. Pokojni Danilo je živio u Sokolović-Koloniji, a sproveden je od strane vojne policije u logor na lokaciji sportskog igrališta „FAMOS“ u Hrasnici i više puta je bio premlaćivan upravo od strane Senada Gadže, koji je bio upravitelj tog logora kao što sam već naveo. Ovu priču, kao i ostale priče o stradanju Srba iz Sokolović-Kolonije, može vam također ispričati kolega novinar, urednik i nekadašnji savjetnik predsjednika – Fahrudin Đapo.

A za kraj ovog dugog pisma želim Vas zamoliti da ubuduće obratite veću pažnju na činjenicu, da je jedina prvostepena presuda na sudu BiH za zločine nad srpskim civilima u opkoljenom Sarajevu, presuda u slučaju Edin Gadžo i ostali. Također, kao prekaljeni urednik, možete obratiti pažnju i na činjenicu i ulogu državne tužiteljice Vesne Ilić, koja je do sada uspješno „minirala“ dva sudska procesa vezana za strašne zločine nad srpskim civilima u selu Ledići u okolini Sarajeva, te na zločin zarobljenih vojnika u Velikom parku. I na kraju Vas posebno želim zamoliti da ubuduće tekstove s temom ratnih zločina ne pišete „površno“, kako i sami navodite. To nije pošteno. Ako ništa, makar zbog nas koji smo već ranije pisali o tome i koji smo zbog toga trpjeli ogromne prijetnje.

S poštovanjem.

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU