fbpx

marija bursac Copy

Ulice nose njeno ime, jedna takva je i u Banjaluci, a mlađe generacije nažalost ne znaju ko je ona bila. Marija Bursać, prva žena narodni heroj Jugoslavije. Hrabrost i ponos krasile su mladu djevojku iz Kamenice kod Drvara koja je odvažno krenula u borbu, bila borac bombaš i bolničarka. Djevojka, ratnik “što si srcem krenula protivu betona”, kako je pisao Branko Ćopić, bila je simbol jednog vremena i borbe protiv fašizma. Njena snaga, istrajnost i borbenost inspirišu.

piše: Ilijana Božić

Veliki srpski književnik Branko Ćopić stihovima je opjevao njenu smrt, a Marija Bursać je umrla zauzimajući treći bunker na Prkosima s pjesmom na usnama.

“Sad vidim Prkose, brdo vjetrometno,

Njihovo gnijezdo u našem kraju

i vidim Mariju na položaju

u njihove loge, u svitanje rano,

polje osinjacima posijano.

Triput je munja kroz noć zasijala,

triput je Marija jurišala”

Kao da se život poigrao, kao da je njen snažni karakter i hrabrost opisao njenom smrću na Prkosima, jer kao što su Prkosi brdo vjetrometno, tako je i Marija bila brdo koje je prkosilo vremenu idući u borbu protiv zida, betona, snažnog neprijatelja i braneći svoj narod od njemačkih okupatora tokom Drugog svjetskog rata. Djetinjstvo je provela u rodnom selu, kod oca Nikole. Rodila se 1920. godine. Otac je bio parni ložač u jednoj fabrici u Drvaru, pa je tako ona kao najstarije dijete ponijela veliki teret radeći i pomažući u poljskim i kućnim poslovima. Sa 17 godina bila je snažna i lijepa djevojka, a baš tada u zemlju dolaze njemački okupatori, a u Krajini počinje ustaški teror. Narod to nije mogao da podnosi i polako se počela buditi iskra pobune i borbe za život. Ona je pohađala domaćinski kurs 1939. godine i tako se učlanila u revolucionarni omladinski pokret. Još 1940. kada je pod planinom Bobarom organizovan kurs šivenja i krojenja ime Marija Bursać ušlo je u anale naprednog pokreta. Kada su krenule borbe Marija je počela da okuplja omladinu u svom selu i počela je da radi za Narodnooslobodilački pokret. Sa velikim žarom je Marija prikupljala odjeću i hranu za partizane. Prva je poslala djevojačko ruho borcima. Nosila ju je želja da pomogne, da zaštiti one koji su ustajali protiv neprijatelja, plamen patriotizma ju je vodio pa je spretno dočekivala borce, prala im i krpila odijela, neumorno je pomagala Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije, a taj plamen ju je gurnuo u Desetu krajišku brigadu u kojoj je bila bombaš. Išla je kroz život srcem.

MB

Sjećanja

Njeni roditelji Nikola i Joka u jednom razgovoru za “Jugopapir” prisjetili su se šta im je ćerka tih ratnih godina govorila:

“Hoću da idem da se borim sa muškarcima rame uz rame, pa ako je potrebno daću i svoj život, jer boba za slobodu zahtijeva žrtve, a bolje je da časno poginem, nego da me mrcvare neprijatelji”.

Majka je ispričala za “Jugopapir” da je u posljednjim trenucima Marija mislila na brata Duška, koji je takođe bio u borbi. Poslala je ceduljicu na kojoj je pisalo:

“Majko, evo ti ovaj moj pleteni džemper, a u džepovima ima i nekoliko metaka s Prkosa, pa to podaj mome braci Dušku i puno ga pozdravi i poljubi od njegove seje Marije”.

Rahela Perišić Albahari, učesnica Narodnooslobodilačke borbe, bila je drugarica Marije Bursać i o njoj je često govorila. Kazala je da je nemoguće govoriti o Mariji Bursać a da njen lik ne bude povezan sa narodom njenog kraja. Imala je Marija sve odlike kojima se svaka zemlja može ponositi. To su odlike pravih ljudi, odlike koje krase dobrog čovjeka.

Rahela Perišić Albahari, iz Sanskog Mosta, početkom ljeta davne 1942. godine često je dobijala zadatak da ode u Kameničku školu u kojoj se često sastajala omladina iz tog sela. Žene su se sastajale i uključivale se u Antifašistički front. Tog ljeta sudbina je spojila i ove dvije hrabre žene. Rahela je Mariju Bursać opisala kao mladu djevojku lijepih kestenjastih očiju, bujne kose, kao djevojku koja se isticala pojavom i nečim zdravim, bujnim, što krasi mladost tog kraja.

Omladina je igrala i pjevala, a najčešće se veselilo uz rusku pjesmu “Vanjka”, pretvarajući teške borbe i crne dane u veselje. U tome se i ogledala snaga naroda. Kako se prisjećala Rahela Perišić Albahari igrala je i omladinka Marija Bursać. Ubrzo su svi oni postali dio Deste krajiške brigade, koju su mnogi zvali “Brkata brigada”. Krajiška zemlja je napuštana jer su neprijateljske ustaške i njemačke snage nadirale, narod je napuštao svoja ognjišta idući sa borcima, podnosneći stoički sve patnje i stradanja. A došla je i zima, koja je doprinijela još težim uslovima. Žene borci su savladavale sve prepreke, nisu ih sputavali ni loš teren ni hladnoća, ni dubok snijeg. Tada su stekle povjerenje muškaraca. Kako je jednom ispričala Rahela Albahari tada im je “Brkata brigada” prećutno priznala ravnopravnost.

Kazala je: “Osjetili su ti stariji borci - seljaci, osjetio je narod da i žene znaju biti i te kakvi borci kad se vodi odbrambeni rat, kad se vodi pravedni rat.”

Sjećala se Marije Bursać, a posebno jednog majskog dana 1943. godine kada su se srele na putu koji vodi od Martin Broda, i u sjećanju su oživjele sve krvave borbe kroz koje su prošle i dane u kojima su gledale smrti u oči, a u njoj je vidjela nešto lijepo u njoj je vidjela sav narod i njegovu borbu.

Borba

Marija Bursać je nakon oslobođenja Drvara od Italijana 1942. godine postala komesar treće čete omladinske radne brigade u okviru bataljona. Njihov zadatak je bio prikupljanje usjeva u saničkoj dolini. Tokom Četvrte neprijateljske ofanzive, u februaru 1943. godine stupila je u brigadu kao borac i bolničarka, a u borbama se isticala požrtvovanošću i neustrašivošću. Prilikom borbe u selu Golubiću, u blizini Knina, prvi put je bila lakše ranjena. Sredinom te godine, dobila je tifus, ali je uspjela da se izbori sa bolešću koja nije uspjela da je sputa, niti obeshrabri. Čim je ozdravila odmah se vratila na front. Onda su došli Prkosi. Prkose je branilo nekoliko stotina njemačkih vojnika. Marija Bursać je bila u prvim redovima borbe, kao bombaš. Dok je jurišala, smrtno je ranjena. Njeni ratni saborci su je odnijeli do prve bolnice koja je bila udaljena 40 kilometara. Na nosilima je pjevala i umrla je prije dolaska u bolnicu. Sahranjena je 23. septembra 1943. na brežuljku Spasovine u podnožju rodnog sela. Iste godine 15. oktobra proglašena je za narodnog heroja.

Mještani sela Prkosi podigli su joj spomenik 2016. godine na visoravni Krmaruša, gdje je smrtno ranjena.

Branko Ćopić je stihovima opjevao njen odlazak:

„Posljednje svitanje gledaju joj oči

i zadnja pjesma iz srca se toči:

Zapjeva o svome prvom Iljindanu,

kada je sveto breme ponijela,

poklonila mu mladost-ko draganu...“

Foto: “Jugopapir”

Autor: Impuls

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Da - 30.8%
Ne - 69.2%

Ukupno glasova: 13
Glasanje u ovoj anketi je završeno
Da - 40%
Ne - 60%

Ukupno glasova: 5
Glasanje u ovoj anketi je završeno
Državni nivo - 28.6%
Entitetski nivo - 0%
Lokalni nivo - 0%
Građani - 7.1%
Sve od navedenog - 64.3%

Ukupno glasova: 14
Glasanje u ovoj anketi je završeno

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU